Petak, tradicionalno udaran prodavačima i kupcima...
Uz to i Veliki, ususret Uskrsa, kažu prikladan blagdan. Taman. Mjesto radnje -ribarnica, vrijeme - rano jutro, 7. travnja.
⁃Lipi moj, ajde izaberi, nema ti tu čega nema - dozivala je novinara razgovorljiva, blagoglagoljiva i srdačna teta u plavom "trlišu" pokazujući ispred sebe na mokri banak i dva-tri reda "debelih" crvenih "kašeta".
Dugo mjerkanje, nasmijano lice, i kratko razočarenje kada se umjesto "takujina" u rukama namjrenika našao - fotoaparat. Ipak, veseli pogled se brzo vraća, na ulazu nepregledno mnoštvo. "svita ka nikad" s obje strane "odokativno" nekoliko desetaka posloženih klupa.
⁃Ima friške ribe, ima. Ma, zaludu, neće puno njih uzme ništa. Dođu, pitaju, pogledaju, diraju i aj, odu ća. Ne znan, ne znan. Ili ljudi nemaju para, ili šta. A nije, brate, loša ponuda...- priča skrušeno sitna ženica u rozoj "vešti" s čizmama na nogama. "Tek je sedan", komentira. Nada "umire zadnja"...
⁃Bome, ni jeftina, ni jeftinija - nimalo tiho "upada" u poticajnu "ćakulu" barba s kapicom "francuzicom", umirovljeni "kondukter", imena Stipan, i prezimena "neću da me kući potlin zezaju, ne dam".
Na bijelim papirićima crnom kemijskom olovkom ispisana cijena nekima pogodna, drugima i ne baš "tako tako" privlačna...
⁃Ma,‘ko će nama penzionerima dati novca - "kontraštavala" je teta pod plavim "facolom" gospođi u "bilom" s druge strane pulta.
⁃Bude nešto ribe, ali nema pravih bokuna, I ako ima, ode vam to restoranima. No, zna se i tu nać - otkriva nam šjor u debeloj "rebatina" jakni koji za sebe kaže da je "pravi" ribar i to, uzgred domeće nam, punih "eto, ravno pedeset i nešto lita".
U potrazi za morskim ručkom, "peškarijom" su prošetali majka i kćerka iz Briševa, Marin i Lucija iz Poljica, Tino iz Crnoga, Renata i Toto iz Kožina, Tonći i Darko iz Bibinja, baka Stoša iz Dikla...
"Brico" s očalima, u kutu, britko komentira:
-Nema svit šoldi za riblji meni na stolu, baš svaki tjedan. Ukoliko i ne mogu bez nje, radije idu u kakav trgovački centar, pa tamo uzmu smrznutu ribu, iz tko zna kakvog i čijeg uzgoja - promatra uokolo i razmišlja, na glas.
⁃Da cine diktiran? Pisat ćete u novinan? Di ća van ja vaka... Ima to na internetu, fejsebuku, mobitelu i tim đavliman... pa pogledaj! Alo dida pogle lipi komada, di san stala? Naš svit se drži tradicije, i neka - kazuje i odgovara simpatična ženica koja se "ne bi tila ni čitat ni slikat".
Ne želi ni njena susjeda iz Arbanasa.
-Kako su nam Linić i oni gori onda i iza uveli fiskalne kase, navikli se sada, nema tu velikih razlika. Prošla su davno doba pogađanja. Tražila se oborita riba, a šla je dobro ova sitna, trlje, gira, za par eurića - naglašava.
Baš kao i Sandra, uz čiji banak se stvorila takva gužva da je "jedva, nikako, stizala s kraja na kraj"...
-Uzeo sam nešta srdela, nekako naša, da sam sebi spremim, biće i dagnji, zubaca, tija san i lignji, ali nigdi njih pronać - tvrdi Marinko iz Sukošana. U društvu prijatelja Dina i Rina.
U skladu s običajem danas se služe posna jela, ali u nedjelju se zato nadoknađuje i prenadoknađuje "zaostatak". Pa i slasticama.
-Naravno da ću ispeć nešta. E, i kolača. Moran. Puna kuća dičurlije, sinovi, došli na odmor iz Zagreba - ispovjeda se Tihana.
Na tržnici "čovik na čovika". Krcat i "pazar"...
-Ha, novinar, šta te zanima? Aha, bajami su 20-25, orasi u ljuski 5-6, tebi dan za manje, jel valja, na pola očišćeni 10-15, a tako i refužu iznutra. Bajami su ti momčino, kilo 20, standard - napominje šjor s gustim brkovima, koji također ne želi ni poimenični, ni foto medijski tretman. Koji banak dalje, i puno skuplje i malo jeftinije, kako di, kako namirite i kako vam se da.
Podno kamenih sivih bedema ima i zelenih šparoga "sinoć ubrani, milina" po "tek siću eura", pogača "domaća, fina, ukusna, probaj" za "dušu, da ne bacan", za pola kilograma, "nu i jaja, nemoj to stavljat" za 3-4 eura...
