“Trebao sam biti sportaš, ali me posao omeo”

Restoran Niko mjesto je poznato po svojoj gastronomskoj tradiciji, ali i po nevjerojatnom čovjeku koji je od malih nogu prepoznao radost življenja i uživanja u najjednostavnijim stvarima. Erik Pavin, ugostitelj i vlasnik restorana i hotela Niko, čitav život spaja strast prema hrani, ljubav prema obitelji, posvećenost glazbi, kao i prijateljima, a uz sve to, uvijek pruža ruku pomoći onima kojima zatreba, a uz njega i njegova obitelj, supruga i tri kćeri. Naime, još od malih nogu, odrastajući u marljivoj obitelji, Erik je naučio vrijednost poštenog truda i iskrene radosti dijeljenja s drugima. Djetinjstvo mu je obilježeno nadom da će postati sportaš i velikom željom za čokoladom, dok su zreliji dani protkani humanitarnim djelima, glazbom i predanim radom. Zahvaljujući svemu tome, restoran je postao simbol ne samo izvrsnosti u gastronomiji, već i zajednice koja se okuplja oko stola kako bi se veselila i radovala.

Košarka, nogomet, borilački sportovi...

Ispričao nam je najprije da su njegovi roditelji kao prvo dijete dobili kćer, no umrla je nakon jednoga dana.

- Nakon godinu i po’ sam se rodio ja i poslije sedam godina rodio mi se brat koji je isto živio samo jedan dan. Za njih živim i radim, započinje emotivno Pavin koji je 1963., kada je njegov otac otvorio restoran Niko, imao šest godina.

Prisjetio se djetinjstva i kako su ga majka i otac, umjesto u kolicima, vukli u kašeti od ribe, prepričavao je kroz smijeh, kao i kako je 1964. godine, kada je pao snijeg na Puntamici, jedini bio vani cijeli dan i trčao i igrao nogomet.

- Trebao sam ja biti sportaš, ali zbog posla nisam. Najprije sam bio pionir Zadra u nogometu, tada je sa mnom igrao i Vito Goić, on je jedini od nas uspio i postao nogometaš. No, više sam volio košarku, bio sam prvi kadet u Zadru, 1971. godine su nas skupljali po školama, a mi smo bili prvaci škole i trebali smo ići u Zagreb na Prvenstvo Hrvatske, ali smo izgubili u produžetcima od gluhonijemih iz Splita, danima nismo spavali od tuge, prepričava Pavin i dodaje da su trebali ići i u Rijeku na Prvenstvo Jugoslavije, ali je on nažalost morao na produžnu iz engleskog.

- Profesorica me nije htjela pustiti da idem na turnir dva dana, tada sam prestao igrati košarku, priča Pavin.

Išao je zatim igrati nogomet u juniore Bagata, pa seniore Puntamike...

- Eto, u Puntamici sam završio nogometnu karijeru. Bavio sam se i borilačkim sportovima, pa boćanjem, pikadom i kuglanjem, nabraja svestrani Pavin koji je u kuglanju jedne godine ostvario treći najbolji rezultat u Jugoslaviji, a nikad više nije uzeo kuglu u ruke.

- Moj unuk ima sportske gene jer mu je otac bio u rukometnoj reprezentaciji Hrvatske, možda jednog dana postane nogometaš ili košarkaš. Ako ne zaglibi u ovom poslu kao ja, kaže simpatično.

Prvi privatni restoran u Jugoslaviji

Osim prema sportu, silnu ljubav gaji i prema - čokoladi. Njegove majka i teta radile su u Marasci i ponekad bi mu donijele jednu malu čokoladu koju bi jeo mjesec dana, polako i štedljivo.

- Jednom su obiteljski prijatelji donijeli iz inozemstva, tada toga u Jugoslaviji nije bilo, tri čokolade od pola kila, jedna je bila mliječna, jedna s lješnjacima i treća za kuhanje. Mater je to išla spremiti u ormar, ja sam je slijedio da vidim gdje ih skriva i uzeo te čokolade, otišao s druge strane Puntamike, tražili su me šest sati kasnije, mislili su da sam se izgubio. A ja sam se bio zavalio u neki grm i jeo te čokolade, pojeo sam cijelu mliječnu i cijelu s lješnjacima od pola kilograma i 20 deka ove za kuhanje, nije mi pasala, prisjeća se Pavin.

A posao, ili bolje možda reći način života, u restoranu Niko pokrenuo je njegov otac 1963. godine i bio je to prvi privatni restoran u Jugoslaviji. Na otvorenju je bio jedan stol, šest sjedalica, ali tisuću ljudi na nogama!

- Moj je ćaća poznavao jednog doktora, bili su prijatelji, koji je dolazio tu na Puntamiku i koji je volio pjesmu, taj je doktor bio glavni u Titovom konziliju u Zagrebu, kada bi dolazio na neke preglede. Moj ga je ćaća zamolio da pita Tita kad će se moći otvoriti privatni restoran, doktor ga je stvarno pitao i javio mom ćaći četiri mjeseca ranije da će se moći od 28. veljače 1963. godine. Ćaća mi je radio prije u hotelu Borik, hotelu Zagreb... Uglavnom, došao je on u Ured za turizam s papirima, da bi otvorio restoran, htjeli su ga izbaciti i zatvoriti jer još do njih nije došla obavijest. Ćaća je ostavio papire na stolu, otišao bijesan, ali je ipak 28. veljače počastio ljude povodom tobože otvorenja, kazuje Pavin i dodaje da su ocu prijatelji priskočili u pomoć kako bi mogao otvoriti.

Teški početci

Na dan otvorenja došao je gospodin koji je istjerao njegovog oca iz Ureda ne znajući da se smije otvarati privatni restoran, s papirima ispod ruke. Svi su pjevali, a njegov otac ih je zaustavio, bojao se da će ih sve pritvoriti. No, ipak, gostiju je bilo tisuću, svakako bi bili jači, priča Erik kroz šalu.

- Moj je ćaća mislio da će ga zatvoriti, a taj gospodin iz Ureda pitao je mog oca može li da poljubiti. Moj je otac rekao zašto ne i da je mislio da su ga došli zatvoriti. Gospodin mu je napravio sve papire za otvorenje restorana i donio mu ih. Moj je otac tada službeno otvorio restoran. Inače, imamo kumove restorana svake godine, prve godine su bila tri kuma, jedan je bio i gospodin iz Općine koji je donio papire, govori Pavin i dodaje da su kasnije kumovi bili i Krešimir Ćosić, Ante Gotovina, Luka Modrić, Stojko Vranković i ostali dobri prijatelji i gosti...

- Ima ih preko sto, to mi je drago zbog toga da se naše generacije povežu, bez obzira na njihov dolazak u restoran, dodaje Pavin.

Početci su, očekivano, bili teški, otac je prvih deset godina radio sam, išao biciklom po led i ostalu nabavu jer na početku nije imao automobil, dok je danas sve to puno lakše.

- Bilo bi po nekoliko stotina, tisuću ljudi dnevno, a razbolio se u 55. godini života i umro u 56. Ja radim ovdje već pune 52 godine, supruga nešto manje, a i kćerke su cijeli život uključene u posao. Da ovo ne volim i da mi nije u krvi, ne bih radio niti sekunde, ističe Pavin koji je još kao malo dijete čistio krumpire, pravio malene salvete od velikih kako bi uštedili.

- Moj je otac više gledao na to da ljudi budu zadovoljni i dobro se osjećaju, nego na zaradu, kaže Pavin.

Ima jedno odijelo

- Ja imam dvoje rebatinke i jedno odijelo, odijelo mi je za sprovode, pireve i kad pjevam s klapom. Drugo mi ne treba, imam i robu za u ribe, a drugdje ni ne idem, dodaje Pavin.

Otac Niko je, kao i Erik, jako volio pjevati, no Erik tvrdi da je otac bio bolji pjevač. Pjevalo se svaki dan, a po tome je restoran, osim naravno po dobroj i domaćoj spizi, poznat i dan-danas.

Gosti restorana i hotela redovno se vraćaju zbog hrane, ambijenta i pjesme, jer su se osjećali - kao doma. Obitelj Pavin uvijek koristi svježe i domaće namirnice.

Zajedništvo, pjesma, veselje

Pavin je poznat i po svom humanitarnom radu, a najprije je, pročitavši da Udruga slijepih u Zadru dobiva najmanje novca od svih takvih udruga u Hrvatskoj, odlučio svih 80 pozvati na večeru i počastiti ih.

- Čovjek je počeo plakati od sreće, kazao je da nikad nije doživio nešto takvo. Bili su tu, doveo sam svoju klapu, klapu Intrade, Grdovića, meni je to bio gušt. Isto sam napravio za stotinjak najstarijih ljudi u županiji. Dvije babe u facolima nikad nisu bile u kafiću, a tada su uživale u najfinijoj hrani, a konobari su bili tadašnji političari i svećenici i doktori, prepričava Pavin.

- Bilo je puno drugih fešta, ma ne volim se ja hvaliti, bitno je da budemo svi zajedno, jedemo, pjevamo i pijemo. Ja to, zajedno s obitelji, napravim iz gušta, kaže Pavin koji je dobio nagradu Županije za životno djelo i nagradu Grada Zadra.

Skromno kaže da je sigurno bilo onih koji su je trebali dobiti prije njega, no niti se sam prijavio, niti je tražio niti je sam sebi dodijelio.

- Ako netko misli da je nisam zaslužio, vratit ću je, kaže.

Recept za sretan život

Za sreću mu je potrebno društvo i pjesma, uz koji zalogaj i gutljaj, stoga ne čudi da je još prije 50 godina osnovao klapu. No, sustigle su ga obveze oko restorana, svatko je malo po malo otišao na svoju stranu.

- Sa svim sam klapama pjevao u restoranu, a cijeli život pjevam s Rikardom Perkovićem i Davorom Pekotom, nas trojica smo napravili klapu. Prije 17 godina stavio sam cijene koje su bile 1963. i imali smo veliku feštu, cijeli dan su se redali pjevači, bila je tu Zorica Kondža, pokojni Aki Rahimovski, iz Šibenika su došle klape, zatim klape Cambi i Intrade, Mladen Grdović... Napravio sam tada majice na kojima je pisalo klapa Niko i podijelio ih svima, priča Pavin koji je godinu dana kasnije osnovao klapu, a tri mjeseca nakon osnutka napravio veliki koncert u kazalištu koje je bilo prepuno.

S klapom Niko osvojio je brojne nagrade, sudjelovao na velikim festivalima, pjevao u Lisinskome...

- Kad bi meni ćaća znao da sam ja pjevao na nekom festivalu, rekao bi mi da ga zafrkavam, di ću ja pivat’, ha-ha, komentira simpatično Pavin koji je prvi put imao tremu i tresao se, a sad bi, kaže, mogao sam pjevati pred tisućama ljudi.

A pjevao je, u restoranu, i dok je svirao slavni gitarist Paco de Lucia koji je nakon koncerta u Zadru došao kod njih na večeru.

- To mi je bila baš velika čast, možda najljepša uspomena čak, kaže Pavin u čiji su restoran dolazile brojne slavne osobe - od glazbenika, sportaša, glumaca, međutim, kako naglašava, svaki gost mu je isti.

O Eriku bi se zasigurno mogla napisati jako zanimljiva knjiga, no sažmimo na koncu ispričani dio životnog puta u jednostavan recept - uz posvećenost poslu dodajte kao ključni sastojak ljubav prema obitelji i ljudima, zatim žlicu veselja i pjesme, začinite nesebičnošću i skromnošću. I, uživajte!