Kad bi netko rekao da volonterski angažman može promijeniti pogled na svijet, možda bi to zvučalo kao floskula. No za Luciju, studenticu druge godine diplomskog studija ruskog jezika i povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Zadru, ta rečenica ima vrlo konkretno značenje. Njezino akademsko putovanje, koje se bliži kraju, donijelo joj je iskustvo koje nadilazi sve ispite i kolokvije, iskustvo koje, kako sama kaže, puni srce, ali i životni CV. U moru studentskih obaveza, ispita i prevođenja tekstova s ruskog, jedna je poruka neočekivano usmjerila njezin put u sasvim drugom smjeru, prema ljudima koji su u Hrvatsku stigli tražeći mir i novi početak.
Jedna poruka, jedno “da” i početak nove priče
Kako vam je jedna poruka iz studentske WhatsApp grupe promijenila svakodnevicu?
Krajem 2023. godine jedna je kolegica iznenadno poslala u fakultetsku chat grupu na WhatsApp-u obavijest kako Volonterski centar Zadar traži volontere, ljude koji su voljni održavati tečaj hrvatskog jezika za izbjeglice iz Ukrajine. Uz to su tražili i prevoditelje koji znaju ruski (ili još bolje, ukrajinski). Čim sam pročitala obavijest, da vam iskreno kažem, srce mi je preskočilo par puta. Prvo što sam pomislila bilo je: ako pristanem, šta će Putin reć’?! Naravno, to je bila samo klasična šala mene koja se ozbiljno planiram baviti ruskim jezikom jer, na kraju krajeva, kako se ono kaže, neću politiku u svoju butigu! I tako, kontaktirala sam Volonterski centar sa željom da se priključim angažmanu, a ostalo je povijest. No, da vam opet iskreno kažem, užasno me bilo strah. Bojala sam se kako će me ti ljudi, potpuni stranci u mojoj zemlji, prihvatiti. A i kako ću ja njih prihvatiti jer prihvaćanje, da bi bilo to što jest u punom smislu riječi, mora biti obostrano. Kao šlag na kraju, nikada nisam držala bilo kakvu vrstu nastave, tako da je i za mene i za njih sve to bio jedan veliki izazov.
Možete li se prisjetiti prvog susreta s polaznicima tečaja?
Prvi susret s njima bio je pomalo kaotičan. Barem u mojoj glavi. Isprva sam tečaj vodila zajedno s jednom curom koja je predavala hrvatski, a ja sam bila prevoditelj. Kasnije je Mirna odustala pa sam ga ja vodila samostalno. U svakom slučaju, taj prvi sat Mirna je printala prvu našu lekciju, dok sam im ja objašnjavala razliku između abecede i azbuke. Stravično zbunjena ja, stravično zbunjeni oni. Nije nam od velike pomoći bilo ni to što je nekolicina njih sa sobom dovela svoju djecu koja su u žaru igre vikala i skakala. I to odmah do mene koja istim tim žarom izgovaram slova dž i đ, a ako se pitate jesam li im zamjerila što su ih doveli, nisam. Vjerujem da je djeci to bio jedan predivan dan, bili su svoji sa svojima.
Međutim, tri godine kasnije, volontiranje je postalo vaš sastavni dio života, ne kao obaveza, nego kao dragocjen ritual koji ispunjava i vraća smisao svakom tjednu. Je li vam to iskustvo promijenilo pogled na svijet i na ljude?
Ove godine ulazim u treću godinu svog volontiranja i slobodno mogu reći da imam još jednu malu obitelj. Broj polaznika je neko vrijeme varirao, a onda se fiksirao na osam-devet. Jedan od polaznika mi toliko često kupuje Lindt čokoladu da mi je postalo neugodno. Tečaj nam svaki put izgleda kao kava na pauzi od posla. Družimo se, pričamo, a ne samo učimo. Učimo u množini zato što i ja učim i vježbam ruski s njima. Uzajamnost, to je to. Mislim da ništa u životu nije i ne može biti jednosmjerno.”
Iza jezika i predrasuda
Nekad pomislim da su predrasude brže od riječi. Lucija bi se vjerojatno složila. Kao studentica ruskog jezika i volonterka u programu za ukrajinske izbjeglice, često je svjedok toga koliko su granice među ljudima tanke i koliko ih brzo znamo podići. S njom sam razgovarala o svemu onome što se rijetko pita: što zaista mislimo o drugima, o drugačijima, i o sebi kad stanemo pred njih.
Zašto, prema vašem mišljenju, postoje predrasude prema imigrantima?
Pitanje imigranata oduvijek je jako škakljiva tema. Osobno bih rekla da imam, ali i nemam predrasude prema izbjeglicama, to ovisi o njima samima. Ako primijetim da se velik broj ljudi određene nacionalnosti ružno ponaša u javnosti, nekulturan je, ne poštuje pravila zemlje u koju je došao i slično, naravno da ću imati predrasude. Ali razlika je u tome što ih ja stvaram nakon što proučim statistiku i promotrim ljudsko ponašanje, a ne na osnovu toga što sam pročitala negdje na internetu. Nije problem u činjenici da ljudi stvaraju mišljenja, već u površnosti kojom to rade. Danas je postao trend graditi stereotipe. I nije problem u stereotipima, oni postoje i postojat će, već u tome što su većinom pogrešni. No, bez obzira na to što nismo svi istomišljenici, trebamo pomoći i biti tu i za ljude suprotnih uvjerenja i stavova.
Iako su vaši motivi za učenje jezika i pomaganje ljudima iskreni i bez predrasuda, jeste li uvijek nailazili na razumijevanje u društvu?
Bilo je i neugodnih situacija. Kako studiram ruski, često me ljudi znaju pitati na čijoj sam strani, Ukrajine ili Rusije, a neki me čak i smatraju rusofilom zbog toga. Volim ruski jezik, jako je egzotičan, a pogotovo volim rusku književnost i kulturu. Mislim da bi ga se trebalo vratiti u škole kao izborni predmet, ali ne zato što sam rusofil, nego zato što je Rusija svjetska sila. Ako Europska unija Rusiju smatra tolikom prijetnjom, zašto se onda ne vodi onom: know your enemy?”. Svakako, kada maknemo politiku na stranu, gotovo potpuno izbaciti jedan tako zanimljiv jezik i kulturu iz naše vlastite velika je šteta i nadam se da će se to uskoro promijeniti. Na kraju, možda nije stvar u tome da biramo strane, nego da biramo ljudskost. Jer granice koje nas najviše dijele nisu zemljopisne, nego one koje sami postavljamo u glavi.
U vremenu kada su podjele postale svakodnevica, upravo su ljudi poput Lucije ti koji pokazuju da se svjetovi mogu spojiti, ako ih barem pokušamo razumjeti. Lucija svima koji se dvoume oko volontiranja poručuje - ako vam se ikad pruži ovakva ili slična prilika, nemojte ju propustiti. Možda vam se neće puniti džep, ali hoće srce. A i CV, nemojmo se lagati. Kako bismo mi ovdje u Dalmaciji rekli – nije u šoldima sve! Njezina priča podsjeća da su najvrjednija iskustva ona koja ne donose novac, nego smisao. I da se obitelj ponekad pronađe tamo gdje ju najmanje očekujemo.
