Spomenka Škoda, poznatija pod aliasom Marina Raibaldi, afirmirana je TV osoba i uspješna filmašica - rodom iz Paga. Više od 20 godina radilla je za France TV, a karijeru je počela kao prezenterica prognoze. Koliko joj znači njezin Pag vidi se i u njenom stvaralaštvu: svoj prvi dokumentarni film "Dva otoka u njoj" snimila je 2022. godine, a radi se o Pagu i Korzici, na kojoj živi već godinama. Premijera njezinog drugog filma "Mes terres de culture" bit će ovaj mjesec, a Raibaldi piše i svoj treći dokumentarni film kojim zadire u srž problematike masovnog turizma.
Novi dokumentarac o masovnom turizmu
- Moj treći dokumentarac je narudžba Fr 3. programa i mog producenta Intervista Prod, a pošto živim i u Hrvatskoj i na Korzici i s obzirom na to da sam puno putovala i po Italiji, Portugalu, jugu Francuske itd., doživjela sam i konstatirala promjene u turizmu i u turističkoj ponudi. Konstatacija je svugdje ista: iseljavanje lokalnog stanovništva, biznis nekretnina, uništavanje prostora, ugroženost malih otoka kao što su Kanari, gdje se već, kao i u mnogim, primjerice, talijanskim gradovima, donose mjere i ograničenja. Korzika će biti odličan primjer, jer se mladi ljudi bune i traže solucije, a bili smo u nekim gradovima i malim lukama koje su naročito ugrožene. Normalno, dati ćemo i ideje i primjere za rješavanje nekih od problema, npr. u Grčkoj, Italiji, na Malti ili u Hrvatskoj (Dubrovnik), objasnila je Raibaldi. Otkrila je i odakle joj inspiracija.
Inspirirana Pagom i Korzikom
- Moj dom je u Povljani, na otoku Pagu, ali najveći dio života provela sam u Francuskoj, točnije na Korzici, gdje žive moji sinovi. Mislim da je odluka da živim šest mjeseci u Povljani, a šest na Korzici - idealna. Često, pred kraj boravka na Korzici, brojim dane do povratka u Hrvatsku, a isto tako, kada dođe jesen, brojim dane do povratka na Korziku. Nostalgija za Korzikom, a melankolija kad mislim na Hrvatsku - ali ona blaga tuga, čežnja i sjećanje na sve drago i lijepo iz mladosti. Upravo su ti osjećaji izvor moje inspiracije, moje dvije kulture. Primjerice, u filmu se događa susret mladića s Korzike koji je na kamenu vlastitim rukama izgradio restoran u kojem se poslužuju isključivo domaći proizvodi, i mladića s Paga koji je sličan primjer, priča Raibaldi.
Montaža filma donosi i suze
Objasnila je i koliko je izazovno snimanje dokumentarca. Premda za Marinu Raibaldi dokumentarni film nije samo umjetnička forma, već i održavanje veze sa svojim kulturama, rad na dokumentarcu sa sobom nosi i izazove i frustracije.
- Svoj prvi dokumentarni film napisala sam davno, prije 15 godina, ali nisam se usudila ponuditi ga ni France TV-u, ni nekom privatnom producentu. Jednog dana, taj je projekt slučajno izašao iz ladice i završio na radnom stolu. Direktor programa ga je pročitao i rekao: "Snimanje počinje sutra." Ono što je često komplicirano jest povjeriti scenarij producentu, koji obično ima neke nove ili drugačije ideje i želi nešto mijenjati - ali to treba prihvatiti. Najveće frustracije dolaze tijekom montaže, jer od 15 sati snimljenog materijala ostane sačuvano samo 52 minute. Bude i suza... ali i to je normalno, i polako to prihvaćam, iskrena je Rainbaldi.
Dokumentarmni film je svjedok kulture
- Oduvijek imam dojam da, poput dobre knjige, i dobar dokumentarni film ostaje kao svjedok jednog vremena. I možemo ga pogledati nekoliko puta, uvijek iznova otkrivajući nešto novo. Ova dva prva dokumentarca, kad sam ih pisala, zapravo sam pisala za sebe. To je kao s dobrim vinom - vinogradar ga radi prije svega za sebe. Ili kao dobro jelo - kuhar kuha ono što voli. I samo tako, kad dajemo ono što i sami volimo, možemo eventualno dotaknuti i zadovoljiti druge. Vjerujem da će se dokumentarni film kao forma održati. On je svjedok kulture, zaključila je zvijezda francuske televizije.
Dokumentarni filmovi Marine Raibaldi ne samo da bilježe stvarnost, već i brišu granice između prostora, vremena i identiteta spajajući dva otoka, dvije kulture i jedan senzibilitet. U svijetu koji se brzo mijenja, njezin rad ostaje tiha, ali snažna posveta korijenima, prirodi, tradiciji i ljudima koji biraju stvarati, a ne samo živjeti. I upravo u toj jednostavnoj, osobnoj iskrenosti leži snaga njezine filmske priče - svjedočanstvo koje ostaje. Njezina priča savršen je podsjetnik da kultura mora biti proučavana, popularizirana, ali prije svega očuvana. Jer bez kulture, gubimo vezu s vlastitim identitetom, zaboravljamo tko smo, odakle dolazimo i što ostavljamo onima koji dolaze poslije nas. U vremenu brzih odgovora i površnih sadržaja, Marina Raibaldi bira sporiji, dublji put - onaj koji zahtijeva osluškivanje, promatranje, razumijevanje i poštovanje.
