U Koncertnoj dvorani braće Bersa u Kneževoj palači, predstavljena je nova knjiga Julienne Bušić Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada (Croatian Dissidents and the Dissonance of the West), objavljena u izdanju Školske knjige u Biblioteci Okomice. Riječ je o dvojezičnom zborniku koji prvi put sustavno otvara pitanje odnosa zapadnih demokracija prema hrvatskim disidentima i borcima za nacionalnu slobodu u doba socijalističke Jugoslavije.
Julienne i Zvonko Bušić – život posvećen Hrvatskoj
Julienne Bušić, američka spisateljica i dugogodišnja hrvatska građanka, u središtu je hrvatske političke i kulturne povijesti već pola stoljeća. Udovica je Zvonka Bušića, hrvatskog disidenta, političkog emigranta i borca za hrvatsku neovisnost koji je gotovo tri i pol desetljeća proveo u američkim zatvorima. Zvonko Bušić bio je jedan od najpoznatijih hrvatskih političkih zatvorenika 20. stoljeća, a njegovo ime za mnoge je ostalo simbolom žrtve, idealizma i složene moralne dileme hrvatske emigracije.
Što Vas je potaknulo da uredite i objavite ovu knjigu, i što je za Vas osobno “krik hrvatskih disidenata”?
Posljednjih pola stoljeća i više prikupljala sam materijale o hrvatskim disidentima i borbi za hrvatsku neovisnost, i bila bi šteta ne učiniti nešto konkretno s tim, za buduće generacije, te ispraviti lažne narative koji su postojali desetljećima. Ako se ne zapiše ili na neki drugi način podijeli, zauvijek je izgubljeno. Zato je toliko važno da i drugi koji imaju osobne arhive učine ih dostupnima istraživačima, studentima i široj javnosti. Očito, imam osobni interes za hrvatske disidente. Udala sam se za jednog od njih i godinama sam bila uz njih, slušala njihove priče, prevodila njihove intervjue, čak i iz zatvora. To mi je osobno važno.
Bogatstvo informacija u Vladinim arhivima
Koliko je zahtjevno bilo pronaći i prirediti povijesne izvore koji su desetljećima bili zanemareni ili skriveni?
Kao što sam spomenula, godinama sam prikupljala dokumentaciju i materijale, ali ključni trenutak bio je kada su vladini arhivi postali dostupni javnosti, ne samo u Hrvatskoj, već i u Sjedinjenim Američkim Državama. U njima se nalazi pravo bogatstvo informacija, a neki od dokumenata koje sam pronašla dali su mi snažan poticaj da sve to objedinim u knjizi. Nakon nekoliko desetljeća, otkrivena je kao primjer jedna povijesna istina po prvi put: Operacija Northwoods, koja je razotkrila američke planove za lažne napade na vlastite građane i otkrila strogo povjerljivi prijedlog za insceniranje terorističkih akata – poput otmice zrakoplova ili bombardiranja američkih gradova – i okrivljavanje Kube i Castra kako bi se opravdala američka invazija. Predsjednik Kennedy to je na kraju odbio, ali samo postojanje tog plana pokazalo je dokle su vojni čelnici bili spremni ići tijekom Hladnog rata. To se odnosi i na ono što su bili spremni učiniti kako bi očuvali Jugoslaviju i diskreditirali hrvatske disidente. To se sada vidi u procesu u Australiji, gdje je otkriveno da je UDBA bila umješena u terorističkim akcijama za koje su Hrvati bili osuđeni i da je velik dio dokaza na temelju kojih je šestoro optuženo bio izmišljen, i da su muškarci namješteni kao dio operacije zasjede koju je provela jugoslavenska strana obavještajna služba, odnosno UDBA.
Knjiga je dvojezična – hrvatsko-engleska. Koliko Vam je bilo važno da i strani čitatelji razumiju hrvatsku disidentsku priču?
Engleski je univerzalni jezik, pa je jako važno da naše knjige i članci budu dostupni na engleskom, budući da malo tko izvan Hrvatske govori hrvatski. To je ključno za informiranje javnosti. Veliki problem je što druge male zemlje čiji jezici također nisu široko rasprostranjeni prepoznaju važnost prijevoda na engleski i značajno ulažu u to. Nažalost, to nije slučaj u Hrvatskoj, pa puno posla u ovom području obavljaju pojedinci i nevladine grupe: filmovi o Domovinskom ratu, hrvatskoj povijesti, jeziku, kulturi. Kultura je politika, kultura odražava, ali i usmjerava politiku, pa ako financiramo, recimo, knjige i filmove koji promiču ideju da je Domovinski rat bio građanski rat, da nije bilo agresora ni žrtve, da su svi isti, ili da ne postoji hrvatski jezik, onda je to destabilizirajući faktor u pogledu najosnovnijih elemenata hrvatske države. Zato ozbiljne države ne financiraju kulturni sadržaj koji napada samu osnovu države. To je prepušteno pojedincima, privatnim grupama ili institucijama.
Kontekst se često zanemaruje radi ideologije
U knjizi pišete o nedosljednosti američke politike prema disidentima iz komunističkih zemalja. Zašto su hrvatski disidenti bili ignorirani, dok su, primjerice, sovjetski imali punu podršku Zapada?
Kontekst uvijek pruža objašnjenje, ali se kontekst često zanemaruje u korist ideologije, osobnih preferencija ili propagande. Svi znamo da je Tito nakon raskida sa Staljinom 1948. igrao na suparništvo između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza i tako u Hladnom ratu imao koristi od jednih i od drugih. Ali, nakon što su američki arhivi postali dostupniji, a pogotovo nakon pojave interneta, istraživanja pokazuju da je Tito dobivao opsežnu i aktivnu pomoć od američke vlade u isto vrijeme dok se Amerika borila protiv komunizma u svim drugim komunističkim zemljama, pa i u samom SAD-u. Zapad je Jugoslaviju vidio kao branik protiv komunizma, a komunizam je bio neprijatelj broj jedan u Sjedinjenim Državama. Jednostavno rečeno, svi američki napori bili su usmjereni na očuvanje, pomaganje, promicanje i zaštitu Jugoslavije po svaku cijenu. Hrvatski disidenti bili su destabilizirajući faktor pa su morali biti ušutkani.
Suradnja CIA-e i UDBE
Koji Vas je dokument ili intervju u knjizi najviše potresao ili iznenadio?
Bilo ih je nekoliko. Jedan je bio transkript sastanka između jugoslavenskog veleposlanika Crnobrnje i državnog tajnika Henryja Kissingera. a drugi je bila depeša Georgea Kennana, bivšeg američkog veleposlanika u Sovjetskom Savezu i Jugoslaviji. U njima se ocrtava američka strategija za zaštitu i očuvanje Jugoslavije. Na primjer, utjecalo se na američke glavne medije da ne objavljuju vijesti o hrvatskim disidentima i Titovim zločinima, pa ni o ubojstvima disidenata izvan Hrvatske. Stoga se kontaktiralo i nagovaralo urednike i kolumniste, a mnogi su i angažirani da surađuju s CIA-om.
Kad su mediji pisali o hrvatskim disidentima ili protujugoslavenskim akcijama, prikazivali su ih (za razliku od akcija protiv Sovjetskog Saveza) suzdržano ili čak pogrdno – kao nacionaliste, secesioniste, čak i kriminalce i teroriste, za razliku od sovjetskih disidenata, koji su se stalno opisivali kao hrabri i smioni borci, aktivisti za ljudska prava, branitelji demokracije i tako dalje.
Također, američke političare i medije poticalo se da za Jugoslaviju govore da je “socijalistička”, a ne komunistička. Osim toga, u Americi su se aktivno obeshrabrivali prosvjedi protiv Jugoslavije, a kad bi se ipak dogodili, uglavnom su se ignorirali u medijima i politici. Hrvatima je rečeno da prosvjedi “nisu u nacionalnom interesu SAD-a”. To nije vrijedilo za prosvjede protiv Sovjetskog Saveza i njegovih satelitskih država, gdje su političari često sudjelovali i držali govore.
Američka i jugoslavenska tajna služba surađivale su i dijelile podatke o disidentima koji žive u SAD-u, od kojih su mnogi bili američki građani. To je u medijima prvi put razotkriveno 1979. godine. No mnogo prije toga, kako jasno pokazuje jedan dokument koji sam pronašla, Amerikanci su znali da Jugoslaveni ubijaju svoje političke protivnike, ali unatoč tome i dalje su dijelili informacije UDBI i surađivali s njom.
Hrabrost koju društvo ne vrednuje
U knjizi su zastupljeni Gotovac, Tuđman, Čičak, Budiša, Šegedin i Veselica. Što ih, po Vama, povezuje?
Prije svega, hrabrost. Za razliku od danas, kritičari vlasti tada su slani u zatvor, mučeni, pa čak i ubijani. Bili su svjesni mogućih posljedica, ali su ipak odlučili kritizirati i javno govoriti o jugoslavenskim kršenjima ljudskih prava. Mislim da je to glavni faktor koji ih povezuje, iskreno, jer nisu svi dijelili iste ciljeve i stavove.
Smatrate li da je hrvatsko društvo danas dovoljno vrednovalo njihovu žrtvu?
Definitivno ne. Kad razmotrimo, primjerice, poštovanje i uvažavanje koje druge zemlje pokazuju prema svojim disidentima, jasno je da su oni u mnogim aspektima još uvijek smatrani “ilegalcima”, odnosno nepoželjnima, nepodobnima. Samo pretražite koliko ulica, škola, institucija, kipova, knjižnica nosi imena, primjerice, Mandele, Václava Havela, češkog disidenta, ili Saharova, Solženjicina, Lecha Wałęse. A onda usporedite koliko ih ima nazvanih po našim disidentima, ne samo u Hrvatskoj, već i u svijetu. U Zagrebu ima Rooseveltov Trg ali gdje je Trg Marko Veselica, Vlado Gotovac, itd? Gdje su knjige, filmovi, okrugli stolovi o našim disidentima i njihovim povijesnim doprinosima? Nema ih i to je indikativno za trenutačni službeni stav Hrvatske o ovom pitanju.
Važnost borbe za uvjerenja
Što biste željeli da mlađe generacije nauče iz ove knjige?
Želim da mlađe generacije nauče o hrabrosti i žrtvi hrvatskih disidenata koji su, unatoč progonima, zatvaranju i prijetnjama, ustrajali u borbi za svoja uvjerenja i hrvatsku neovisnost. Njihova borba pokazuje koliko je važno stajati iza svojih principa, čak i kada su posljedice teške. O Hrvatskoj bih željela da nauče kako je njezina neovisnost bila teško izborena i da se ne smije uzimati zdravo za gotovo. O Zapadu bih željela da razumiju kako geopolitički interesi često imaju prednost pred pravdom i ljudskim pravima, što je lekcija koja vrijedi i danas. Knjiga pokazuje kako su hrvatski disidenti bili ignorirani ili pogrdno prikazivani zbog političkih interesa velikih sila, što mlađe generacije može potaknuti na kritičko promišljanje o povijesti i današnjem svijetu. Ne smiju vjerovati sve što se piše u medijima, jer je prića uvijek puno dublja, pogotovo kada su neki interesi u pitanju.
