Roditelji imaju ključnu ulogu u prevenciji nasilja kod djece

Potaknuti tragedijom u Beogradu, ubojstvom osmero djece i zaštitara i ranjavanju šestero djece i nastavnice, razgovarali smo s Darkom Laburom, dr. med. spec. psihijatrom, subspecijalistom forenzičke psihijatrije. Govorio je što prema njegovom iskustvu potiče nasilje kod djece i mladih, kao i utječu li društvene mreže i igranje igrica koje nerijetko sadrže mnogo nasilja.

Istaknuo je kakva je uloga roditelja, što je posebno važno u odgoju kako bi se ovakve situacije izbjegle, ali i što nastavnici mogu učiniti po ovom pitanju. Na koncu, naglasio je da je društvo uvijek odgovorno.

Emocionalne poteškoće

- Prema iskustvu i određenim postulatima psihijatrijske struke, pogotovo dječje psihijatrije, nasilje kod djece može biti uzrokovano psihijatrijskim poremećajima, npr. to je dječja psihoza, zatim poremećajima koji su svrstani u veliku grupu tzv. poremećaja ponašanja u dječjoj dobi i adoloscenciji /F 90-F 98/, u okviru kojeg se najviše apostrofira Poremećaj ophođenja, F 91/ prema MKB-10/. Nasilje i agresivnost mogu biti potaknute i akutnom intoksikacijom alkoholom i psihoaktivnim tvarima jer se zna da školska djeca već u dobi od 13,14 godina probaju ili konzumiraju alkohol, pa i psihoaktivne tvari, a što može uzrokovati agresivno ponašanje, započinje dr. Labura.

Psihološki i sociološki razmatrano, nastavlja poznati psihijatar, vršnjačko nasilje i mobbing kod djece, pogotovo školske djece, mogu uzrokovati emocionalne poteškoće djece koja su podvrgnuta dugotrajnijem nasilju i/ili mobbingu, pa ako takvo dijete nije adekvatno “ventiliralo” svoje emocije, to može rezultirati i reakcijom nasilja upravo kod takvog djeteta jer se takvo stanje s negativnim emocijama kumuliralo i situacija je za takvo dijete postala neizdrživa.

- Svakako da društvene mreže te igrice koje sadrže nasilje mogu poticati na agresivnost, kao model ponašanja. Društvene mreže u smislu da se objavljuju i veličaju sadržaji koji promiču nasilje među vršnjacima, a videoigre su postale element obrazca ponašanja. Ukoliko se stotine i tisuće puta dijete uključi u virtualnu stvarnost u kojoj može s “lakoćom ubijati” osobe oko sebe i to u animaciji da se nalazi u poziciji nosioca aktivnosti, tzv.”FPS”/First-person shooter/, pa onda mijenja oružja, dobiva “živote”, može neograničeno biti i pogođen, pa čak i ubijen, jer igra ponovno slijedi, to sve potiče na modele ponašanja koji mogu biti upotrebljeni i u realnom životu jer je provođeno vrijeme u igricima kvanitativno gotovo neograničeno. Sudjelovanjem u igricima koje potiču nasilje, ne samo da djeca stječu negativni obrazac ponašanja, već nemaju vremena za poželjnu i stvarnu komunikaciju s vršnjacima i igru u realnom vremenu i okruženju, tumači dr. Labura i dodaje da, osim društevnih mreža i igrica,djeca nažalost nisu izuzeta ni od filmova koji sadrže agresiju i nasilje.

Kultura dijaloga i tolerancije

Roditelji imaju ključnu ulogu u prevenciji nasilja kod djece. Prije svega, ističe dr. Labura, roditelji svojim ponašanjem, ako ono uključuje nasilje (u obitelji) potiču dijete da usvaja takav model ponašanja. Dakle, roditelji koji provode nasilje u obitelji moraju se isključiti iz obitelji, a to podrazumijeva liječenje, sankcije, mjere opreza i socijalni nadzor.

- Naravno da roditelji moraju paziti što djeca i koliko gledaju i sudjeluju na društvenim mrežama i mobilnim uređajima i Internetu. Djecu naravno ne treba poticati na uporabu oružja, već uključiti u sportske i druge aktivnosti koje potiču zdravlje i rekreaciju. Roditelji trebaju učiti i njegovati kulturu dijaloga i tolerancije, pa tako spriječiti nasilje i agresiju, govori dr. Labura.

Nastavnici su dio posebnog, školskog, sustava, kaže dr. Labura, o čemu bi više mogli reći sami prosvjetni djelatnici.

- No, u smislu psihijatrijske prevencije, svakako da nastavnici trebaju detektirati svako drugačije i/ili neobično ponašanje djeteta i uputiti ga školskom pedagogu i psihologu koji će dalje ocijeniti razinu eventualnog problema u ponašanju djeteta, savjetuje dr. Labura.

Kao društvo uvijek možemo i moramo više

Društvo je uvijek odgovorno, naglašava, odnosno zajednica u cjelini kada se ovakav tragičan događaj dogodi u školi jer je škola dio društva koji bi trebao poticati na nenasilje.

- Sigurno da postoji odgovornost zajednice u cjelini. Kao društvo uvijek možemo i moramo više. I ovom problemu treba prići temeljito i rješavati ga sustavno, najbolje u dugoročnim pravcima. Prije svega, treba sustavno raditi na smanjenju nasilja, kako kod pojedinca, tako i općedruštveno. Potrebno je implementirati posebne programe u škole, pa i u vrtiće, obrazovne i odgojne institucije u kojima će se učiti i njegovati kultura dijaloga i tolernacije, pa tako spriječiti nasilje i agresiju, kao dio ponašanja pojedinca. Kako saslušati drugog? Kako tolerirati sugovornika, pa i u najvećim različitostima? Te vještine treba učiti, a za to su potrebni stručnjaci - pedagozi, psiholozi,socijalni radnici. Također, treba osnovati grupe za psihološku podršku obiteljima u krizi, rastavljenim roditeljima, djeci rastavljenih roditelja. Zatim, potrebno je sustavno implementirati tzv. psihijatriju u zajednici, kao poseban oblik preventivnog psihijatrijskog rada i djelovanja, kada će stručnjaci zakoračiti u društvo i tražiti potencijalne ugrožavajuće elemente među mladom, ali i vulnerabilnom populacijom, poboljšavati mentalno zdravlje pojedinca i društva, kazuje dr. Labura i dodaje da treba ozbiljno poraditi na sprečavanju distribucije igrica s elementima nasilja, razvijati sportske aktivnosti i natjecanja te promovirati zdrav život i rekreaciju.