Ekipa KK veterana Ugljan, koji su ujedno i najviša dalmatinska klapa u Hrvatskoj, ugostila je profesore iz zadarske strukovne škole Vice Vlatkovića, koji su sebe nazvali Prof team. Profesori su bili mrvicu bolji u košarkaškoj revijalnoj utakmici veterana. No svima je najbitnije ono treće poluvrijeme, kada se dobro zapiva i profešta. Zbog jakog nevremena odgođeno je za drugi put. No čim se vrijeme smiri, dogodit će se i treće poluvrijeme. Tek tada će se vidjeti tko bolje piva, a tko bolje igra. Boduli osim što dobro igraju, znaju bogme dobro i zapivati, jer imaju i svoju klapu koju su iz svoje ljubavi prema košarci i mjestu nazvali Basket klapa Ugljan. Ima tu raznih struka, od informatičara, agronoma, majstora, mesara, bagerista, s druge strane i profesori osim što dobro igraju, dobro i podučavaju. S njihove strane skupili su se i strojari i oni koji podučavaju tjelesni, i gospodarstvo i politiku itd. Ovaj put pobijedili su profesori, ali svi se slažu u jednome. Najbitnije je ono treće poluvrijeme, kada se nakon utakmice sjedne za stol dobro pojede, popije čaša vina i lipo zapiva.
Revijalna utakmica
Predsjednik udruge K.K. veterana otoka Ugljana Mladen Končurat koja aktivno djeluje već 15 godina, a ujedno je i bas pjevač u klapi Basket kaže:
-Godišnje odigramo više košarkaških turnira i u inozemstvu i kod nas. U klubu nas ima raznih godišta. Ima onih nešto mlađih od 35, a najstariji je Željko Perić koji ima već 70 godina i još uvijek aktivno igra košarku. Danas smo igrali revijalnu utakmicu s profesorima iz zadarske obrtničke škole i igrali smo tzv. šporku igru. Kako nemamo klasični zapisnički stol, igramo četiri puta po deset minuta šporke igre bez prekida i otprilike određujemo ritam igre koji je prihvatljiv za naše godine, a sve kako se netko ne bi ozlijedio, a opet kako bi igra bila interesantna. No bez obzira, mi igramo čvrsto, imamo i dva sudca koji pravedno sude. Nije to poput profi košarke i ne sudi se svaki kontakt, ali se pokušava biti pravičan kako bi svi bili zadovoljni. Treninge održavamo dva puta tjedno, i nastojimo održati kondiciju kako bismo korektno odigrali utakmicu, otkriva Končurat te nastavlja:
Basket klapa otoka Ugljan, najviša klapa u Hrvatskoj
-No osnovali smo i Basket klapu otoka Ugljana s kojom najviše nastupamo ljeti i kod nas na otoku. Trenutačno nas je u klapi osmorica i svi su iz različitih mjesta s otoka Ugljana osim Lukorana i Kukljice. Počeli smo tako što samo znali zapivati na košarkaškim turnirima, tada ih je bilo samo trojica i pivali su iz zabave. Mi smo taj trio dobrih pjevača poveli sa sobom, kako bi zabavili nas kao ekipu i kako bi malo promovirali dalmatinsku pismu i naše običaje. Tada smo se i neki od nas iz košarkaške ekipe pridružili klapi. Malo smo sve skupa podigli na višu razinu, pokušali smo snimiti neku našu prepoznatljivu pjesmu, a 2017. smo imali prvi značajniji nastup na snimanju emisije Lijepom Našom. Sada već imamo pet svojih autorskih pjesama, za koje smo snimili i glazbu i spotove, a izdavačka kuća nam je Croatia Records. Osim otoka nastupamo i na mnogobrojnim zabavama po Sloveniji, nastupili smo i na Danima maslinovog ulja u Zagrebu i po svim važnijim manifestacijama koje su vezane uz promociju našeg mjesta i otoka. Nama se jednostavno poklopilo, da dobar dio ekipe koja relativno dobro igra košarku, jer nemamo profesionalaca, isto tako i dobro pjeva i voli klapsku pjesmu. Moram naglasiti da smo mi najviša klapa u Hrvatskoj, i uvijek zovemo članove neke druge klape da baci protiv nas košarku. Ali nikad nam se nitko nije odazvao ili se boje naše visine ili ne znaju igrati košarku. Nastupali samo na festivalu u Korčuli, dva puta na festivalu u Opuzenu i redovito smo bili nagrađivani. Nedavno smo na u emisiji Dobro jutro hrvatska bili predloženi za hit tjedna i s našom pjesmom “Nemoj da ti teško bude”, postali smo hit tjedna po glasovanju publike. Što je nama izuzetno drago, jer nam je i u košarci i u klapskim nastupima najvažnija dobra zafrkancija, dobro društvo, a sigurno da uz to ide i dobro jelo i piće. Rezultat nam je manje bitan, premda i mi volimo pobijediti, ali to nam nije imperativ, niti nam je najvažnije u našem djelovanju. Ono što je Alen spomenuo, nas na svim turnirima svi poznaju upravo radi trećeg poluvremena, i nerijetko nas zato i zovu. Jer mi nerijetko u pauzama benda koji svira cijelu večer, otpijevamo u našem kantunu u kojem sjedimo pet-šest pjesama kako bi prikazali naš dalmatinski štimung, i tada se puno ljudi priključi nama i bude prava fešta. Naše dalmatinske pjesme obožavaju i Međumurci i Zagrepčani i Slovenci i Srbi, ma svi. Zapivamo par naših autorskih, par Oliverovih i Mišinih i fešti nema kraja. Mi smo gdje smo kod bili došli otpjevali od srca, jer zabavljamo i sebe i i druge. Često višeglasno pjevanje strance toliko dirne da, iako ne razumiju riječi, počnu plakati. Na kraju ih moramo tješiti, da se i mi ne rasplačemo. Ma dok osim drugog, postoji i treće poluvrijeme sve je dobro. Nema mjesta suzama, zaključio je Končurat.
Djeci bih preporučio - manje ekrana, a više zraka i lopte!
U razgovoru nam se Pridružio i Denis Plelsić profesor strojarskih predmeta u Strukovnoj školi Vice Vlatkovića koji se kao i članovi iz ovaj put protivničke, ali ipak prijateljske ekipe, već dugi niz godina, rekreativno bavi košarkom. Dakako uz podršku svojih kolega profesora iz njegove, ali i iz ostalih srednjih i osnovnih škola. Tako nam je kazao:
-Ima nas iz svih škola, i jedanput tjedno igramo u Vodovodu, gdje imamo termin i moram spomenuti našeg Antu Gospića iz Poljoprivredne škole Stanka Ožanića, a zahvaljujem i ravnateljici srednje škole koja nam je izašla u susret i omogućila ovu lijepu priču. Ovo je početak suradnje koju smo Mladen Končurat i ja dogovarali i prije korone i tek sad smo se uspjeli naći, a vjerujem da će to biti češće prijateljske utakmice i druženja. U našoj ekipi imamo profesore raznih struka. Od strojara, profesora tjelesnog, politike i gospodarstva, zemljopisa itd. Što se godina tiče ja sam najstariji, imam 57 godina, ali ima i onih mlađih. Nama je najbitnije kvalitetno druženje, i na kraju ono što su vam, pretpostavljam, svi i naglasili, treće poluvrijeme, kojega danas zbog nevremena i trajekta nismo ostvarili, ali u perspektivi to nam je cilj. I uskoro ćemo ga ostvariti. Inače bih djeci, kad već imam priliku, preporučio da što više upisuju trogodišnje smjerove, jer to su deficitarna zanimanja koja su stipendirana od strane EU. Primjerice u našoj školi nemamo više zidara, keramičara, brodomehaničara itd. Moja topla sugestija djeci i roditeljima je da se previše ne zanose gimnazijama i ostalim školama, jer mislim da će nakon kvalitetne trogodišnje obrtničke škole imati dovoljno vještina i znanja kako bi se upustili na tržište i bili ravnopravni s obrtnicima svoje struke. Vidimo da se radna snaga uvozi u Hrvatsku sa svih strana, što je tragedija, ali što je tu je. Naglasio bih, ako mogu, da se mladi što više bave sportom poput nas, a da manje vremena borave za kompjutorom i mobitelom ili bilo kojim ekranom. U protivnom mozak će im zakržljati za ekranima koji su ih apsolutno devastirali. Dakle što više na zrak, i što više loptu u ruke. Ako možemo mi koji smo u nekim godinama, valjda mogu i oni, istaknuo je Pleslić.
Uvijek naprave feštu
Alen Svorcina s otoka Ugljana jedan je od organizatora revijalne utakmice i pjevač, solo vokal u klapi Basket Ugljan veterani.
-Mi inače organiziramo prijateljske utakmice primjerice s ekipom i z Biograda, s Puntamikom, Voštarnicom i nakon toga, imamo ono, kako mi to zovemo, treće poluvrijeme kada se malo podružimo, i koje je u principu nama i najlipše i najinteresantnije. Danas, na žalost, radi jakog nevremena nismo uspjeli organizirati treće poluvrijeme, ali bit će prilike drugi put. Mi smo u veterani, sad skoro u kategoriji 55 plus godina, imamo i mlađu kategoriju od nekih 40 plus godina, ali njih nema još dovoljno da bi mogli ići na turnire, jer ipak treba dosta organizacije za sve to pokrit. Trenutačno nas je 15 –ak u klubu, ali nekad netko može igrati, a netko ne jer svi smo ovisni o poslu, obitelji i obvezama. Uglavnom se baziramo na međunarodne veteranske turnire, ali igramo i na razini cijele Hrvatske. Bili smo u Sloveniji, Srbiji, Nedavno smo bili i u Čakovcu, s tim da uvijek netko od naših igrača ode na posudbu u drugi klub ukoliko im nedostaje igrača i obrnuto. Dosta nas zovu na turnire jer osim što igramo znamo i lipo zapivati, jer imamo svoju klapu. U klapi nas je osam, ali uvik netko fali što radi posla, što radi drugih obveza. No mi na turnirima napravimo lipi štimung, na odmoru zapivamo, a posli na druženju da i ne govorim. Uvik napravimo feštu. Ja sam u timu počeo igrati početkom u 2010 godine i to u Cazinu. Igrali su turnir kada me je naš najstariji igrač pozvao da se skinem i zaigram jer je falilo igrača, i od tada ne prestajem igrati. U međuvremenu smo osnovali i klapu, a snimili smo i pet spotova sa našim autorskim pjesmama. Mi to radimo sve iz gušta, i što se klape tiče nismo nikome konkurencija, niti kome smetamo, veli Svorcina i dodaje:
-Mi di god dođemo pivamo od srca i sve što radimo sami financiramo, jer funkcioniramo na principu udruge. Moram spomenuti da nam pripomognu i Općina Preko i Općina Kali. Što se tiče košarke imate klubova koji dovode bivše profesionalce samo da bi se postigao bolji rezultat. Nama rezultat nije prioritet, sve radimo iz gušta i kod nas nema profesionalaca. Kad jedan ne može zamini ga drugi i idemo dalje, ali smo u treningu i pazimo, s obzirom na naše godine, da se nitko ne ozlijedi. No bez obzira mi igramo mušku igru, s brzim ritmom. Kod nas su vam sve boduli iz Ugljana, Poljane, Kali, Preka, Sutomišćice, Mulina. Ma nama je svatko dobrodošao koji poštuje norme normalnog, ljudskog ponašanja. Mi prezentiramo svoj otok, a kroz klapu kada snimamo spotove, predstavljamo razne lokacije otoka Ugljana. Imamo i dosta mlađih, ali su po mišljenju malo stisnuti. Nama starijima svi doma znaju da tada treniramo i da nas nema. Kad sam prošle subote osta doma, žena me odmah pitala, a što nije u redu kad ne ideš na košarku. Znači, nama se obitelj navikla, njima se tek moraju navići, jer to vam je jedan ispušni ventil u kojemu se sklapaju nova prijateljstva i ne radi se ništa loše. Malo posli utakmice zapivamo, profeštamo i svima nam bude dobro, poručuje Svorcina.
Lijep život u Poljani
Branko Kolega po struci agronom, Iako ima 63 godine kaže nam kako mu još nije problem igrati košarku:
-Ma ja vam to uživam, jedino mi je malo problem kad igram s mlađima. Srića nisam imao težih ozljeda, a i treniram dva puta tjedno tako da sam u treningu, ne računajući turnire koje redovno igram kad mogu. Najbitnije da se ne prekida, jer ako godinama održavaš trening onda možeš i igrati, ako ne bolje je ne igrati pogotovo u mojoj dobi. Imamo i odličnu dvoranu, sada smo dobili i novi parket nakon prošlih poplava, i imamo je na usluzi cijelu godinu. Mi smo svi amateri, zaljubljenici u košarku i to nas drži, kao i druženje nakon odigrane utakmice. Ja inače živim u Poljani i krasno mi je tu. Nikada nisam imao nekog praznog hoda da bi rekao idem ća odavde. Jer ako nađeš, a svatko može naći nešto što mu život ispunjava, onda život nije problem. Dapače meni je ovdje ljepše nego u gradu. Ima i nekih nedostataka, ali čovik se treba zbrojiti pa vidjeti sebe i ne treba težiti nečemu što ga ne pripada. Nekoga jednostavno ne pripada da vozi Ferarrija, a mi bi ga htjeli svi voziti. Zašto ne bi vozio neki drugi auto i bio sretan, na kraju krajeva čovjek nekad treba i prošetati - ako već govorimo u metaforama, kaže Kolega.
Što reći na kraju, iako se igra šporka igra, daleko je to od onog šporkog. Ljudi su to u nekim godinama, a neki su mlađi, ali ono, što i jest najbitnije u svim njihovim utakmicama je ono što svi igrači, pjevači, profesori, mesari, majstori i ostali naglašavaju je treće poluvrijeme. Upravo to i jest bit utakmice života. Jer dva poluvremena svatko doživi, ali ono treće samo onaj tko zna da rezultat na kraju krajeva nije niti bitan.
