Možda je oduvijek tako.
Možda smo nakon svakih lokalnih izbora koje smo kako-tako ostavili za sobom, dobivali jako malo odgovora, a bezbroj novih, dotada nepostavljenih pitanja, ali mi to nismo htjeli, željeli ili jednostavno nismo mogli shvatiti. Kako god, upitnici će nam stajati nad glavom četiri sljedeće godine. Najmanje.
U moru pitanja ima i onih naizgled potpuno bizarnih.
Na primjer, da nam je netko na kraju predizborne kampanje rekao da će se koplja lomiti, a moždane vijuge naprezati oko glasačkog listića sa serijskim brojem 0039648 i da će tih sedam (ili nekih sedam drugačije raspoređenih znamenki, svejedno) predstavljati pravu izbornu dramu, što bismo rekli? Ma kakav serijski broj, kakav jedan jedini listić?! A ipak, upravo to nam se događa: odjednom je postalo smrtno važno je li famozni listić kojim bi stranka pompoznog naziva Pravo i Pravda ušla u sastav Gradskog vijeća Zadra važeći ili nevažeći.
Ljudi, je li to mogućeee?!!!
Međutim, oko tog (ili nekog sličnog) izbornog listića, u bezbrojnim se polemikama potežu ne više bizarni nego sasvim ozbiljni argumenti iza kojih se valjaju kudikamo teža pitanja. Da je ikako drugačije, ne bi bilo moguće da se oko jednog jedinog listića i interpretacije njegovog (ne)važenja pocijepaju i podijele tako “ugledne institucije” kakve su Državno i Županijsko izborno povjerenstvo. Ej, to su ustavni suci i suci Županijskog suda u Zadru! Kako je to moguće?
Kako su se pravosudni dužnosnici pretvorili u “postizborne priučene grafologe” koji pokušavaju odgonetnuti žvrljotine na jednom jedinom izbornom listiću? Zar naši dični zakoni nisu tu mogućnost odavno predvidjeli? Ili je sve prepušteno grafološkim tumačenjima sudaca i njihovom osobnom doživljaju, pa zato sada na svoje oči gledamo kako neki ustavni i županijski suci skandalozno mijenjaju dosadašnju praksu i uvode nova pravila? I može li se iz toga zaključiti da, ustvari, nikakvog pravila više nema, nego suci bace oko i odrede koji listić sad važi, a koji, ma koliko bio identičan onome prvome, odjednom više ne važi? A kad je tako, koga onda čudi što se sa svih strana pojavljuju “izdvojena mišljenja” sudaca koji su ostali u manjini. Tko ima pravo biti zaprepašten što se u medijima pojavljuju različiti pravni stručnjaci i analitičari s različitim interpretacijama što jest, a što nije važeći listić i mora li ime kandidata biti označeno “kružićem” ili “križićem”? I smije li ili ne smije na listiću biti još ponešto nacrtano ili dopisano, pa makar nečitko?
-”Zakon o lokalnim izborima propisuje da je važeći glasački listić onaj iz kojega se na siguran i nedvojben način može utvrditi za kojeg je kandidata birač glasao. Listić u Zadru bio je ispravno zaokružen, samo je uz njega na dnu listića bila nečitko napisana riječ, najvjerojatnije “ne može” ili “neće”. Bez obzira na nejasnu poruku na dnu listića, jasno je za koga je birač glasao”, poručili su iz GONG-a.
Pa kako je onda uopće moguće da oko toga suci mogu biti duboko podijeljeni?!
Stranački preparirani “prošireni sastav” izbornog povjerenstva
Ovdje za trenutak treba ignorirati činjenicu da su “od prilike do prilike” svoje odluke donosili članovi takozvanog “proširenog sastava” izbornih povjerenstava, jer smo oduvijek znali da su to stranački preparirani ljudi u čiju “nepristranost i objektivnost” ionako malo tko vjeruje – oni će u velikoj većini slučajeva “misliti” točno ono što odgovara “njihovoj stranci”. Ono što predstavlja stvarni dubinski problem hrvatskog društva krije se u tome što razdjelnica među ustavnim i županijskim sucima ide točno po crti osobnih političkih preferencija svakog pojedinačnog suca. Ma koliko to izgledalo strašno, može li se raditi o nekakvom “šokantnom iznenađenju”, imamo li sada, 2025. godine, pravo na zgražanje? Pa zar odavno povjerenje hrvatskih građana u ovdašnje pravosuđe nije palo na niske grane, između ostalog i zbog toga što prečesto na djelu imamo politički uškopljene suce s unaprijed poznatim političkim preferencijama, a glavni “pravosudni zadatak” vodećih stranaka je pobrinuti se za plasman “naših sudaca”? A mi se, nakon što su majstori odavno obavili svoj zadatak, sada čudimo što se neprekidno vraćamo u devedesete, kao da za nas 21. stoljeće nije izmišljeno.
“Križić-kružić” za Gradsko vijeće
U trenutku kada nastaje ovaj tekst, još nije poznata sudbina “kružić-križić” igre oko definitivnog sastava Gradskog vijeća Zadra, ali kakav god bio konačni ishod, jedno je sigurno: slučaj listića o kojem ovisi hoće li Robert Modrić ući u zadarski parlament ili neće, postat će raskošni djelić ionako bogate lokalne političke mitologije - za HDZ će dizanje prašine oko jednog mandata biti samo “gubitnički refleks opozicije”, dok će opozicija brujati o još jednom dokazu na što je sve “zločinačka organizacija” spremna.
Takva izvjesnost oko (zlo)upotrebe simboličke važnosti “križić-kružić” igara, otvara pitanja o budućem odnosu snaga unutar Gradskog vijeća, s Modrićem i bez njega.
Kada je o lokalnoj politici riječ, odgovore na neka pitanja je, vjerujte, bolje ne znati. Zadarske koalicije ili politička savezništva s nekim drugim imenom su kao pašteta: bolje je ne znati kako nastaju! Da, birači su svoje rekli, ali oni su samo pred puno ljudi održali govor na gradskom groblju, niti ih itko više čuje, niti ih itko više sluša. Sad je vrijeme za male “ekspertne skupine” pred kojima će svaka prodana duša htjeti izgledati kao Faust. Lako ćete ih prepoznati.
Bijeg od odgovornosti političkih elita za sve manju izlaznost
Razumljivo je što imate još punu vreću pitanja, ali pošten odgovor političkih elita na jedno od ključnih sigurno nećete čuti: u čiju zonu odgovornosti spada sve manji broj birača na biralištima? Je li to više zasluga bahatih hulja iz vlasti koja rastućoj gomili apstinenata uspješno ubija svaku nadu da su promjene uopće moguće ili lijena opozicija već godinama ne uspijeva stvoriti lidere sposobne na birališta privući “tihu većinu” i uporno ustrajava na kadrovskim profilima političke bofl robe?
Zanimljivo je da neki politički analitičari sugeriraju smanjivanje broja gradskih vijećnika sukladno zabrinjavajućem padu izlaznosti na izbore. Možda je i to jedno od rješenja, mada bi se tako povećao rizik da ionako beskrupulozna bitka za mandate postane, ako je to moguće, još besprizornija, a to je dio onoga od čega su apstinenti već pobjegli.
Iz Državnog izbornog povjerenstva već lagano sugeriraju da bi za “bijeg” građana od birališta trebalo kazniti – birače koji ne žele kao puki statisti sudjelovati u predstavi zvanoj fešta demokracije?! Pa ti ljudi, ponekad širom zatvorenih očiju, ionako bježe od politike kao lukrativne djelatnosti za ostvarenje osobne koristi umjesto ostvarenja javnog interesa. I sada bi zbog refleksa gađenja prema takvoj politici od te iste politike trebali biti kažnjeni samo zato što u takvim okolnostima ne žele iskoristiti svoje pravo. Da i to vidimo, pa smo vidjeli sve.
Kad je o stranačkim elitama riječ, sve njihove uspjehe u borbi protiv biračke ravnodušnosti i neprekidnog rasta broja apstinenata, moguće je nabrojiti na prste jedne ruke. Slobodno možete početi od srednjeg.
