Roditelji se često pitaju mora li obrazovanje izgledati ovako. Digitalizacija, torbe teže nego ikad, pretrpane učionice i nedostatak individualnosti samo su neke od mračnih strana hrvatskog obrazovnog sistema. Iz te se problematike rađa cijeli spektar alternativnih pristupa učenju - od montessori škola i waldorfskih programa do jednog od najkontroverznijih, ali i najzanimljivijih modela: homeschoolinga, odnosno školovanja kod kuće.
Ekscentričnost ili obrazovna opcija?
Homeschooling je davno prestao biti eksperiment ekscentričnih roditelja; u zemljama poput SAD-a, Kanade, Australije, Ujedinjenog Kraljevstva i skandinavskih država, on je već odavno priznata i zakonski uređena opcija obrazovanja. Roditelji postaju učitelji, dnevni boravci zamjenjuju učionice, a rasporedi se kroje prema ritmu i obavezama samog djeteta, a ne zvuku školskog zvona. Umjesto jedne univerzalne formule, homeschooling se prilagođava osobnosti i interesima svakog djeteta. U nekim obiteljima podsjeća na strogo strukturiran školski program, dok u drugima više nalikuje slobodnom istraživanju svijeta kroz svakodnevni život, razgovor i iskustvo.
Zagovornici tvrde da takav pristup potiče samostalnost, kreativnost i duboko razumijevanje gradiva, dok kritičari upozoravaju na opasnost izolacije, manjak socijalizacije i rizik od neujednačene kvalitete obrazovanja. Ipak, brojke govore same za sebe: u Sjedinjenim Američkim Državama danas više od tri milijuna djece pohađa homeschooling, a trend raste i u Europi, osobito nakon pandemije, kad su mnogi roditelji po prvi put izbliza vidjeli kako sustav funkcionira i zapitali se može li se obrazovanje učiniti boljim.
Inicijativa u Hrvatskoj
U Hrvatskoj se, iako formalni okvir za školovanje kod kuće još uvijek ne postoji, pojavila značajna inicijativa koja taj model želi učiniti zakonski omogućivim. Pritom jedna od najistaknutijih udruga je Udruga Homeschooling Hrvatska. Homeschooling Hrvatska nastala je kao inicijativa grupe roditelja koji se zalažu za zakonsko reguliranje obrazovanja kod kuće u Republici Hrvatskoj. U udruzi sami navode da su nezavisna, neprofitna, nevladina, ne-konfesionalna i nestranačka te otvorena za sve zainteresirane. Među osnivačima i nositeljima inicijative ističe se Carla Konta, dr. sc., profesorica povijesti i majka, koja je u javnosti predstavljena kao jedna od promotorica ovog modela u Hrvatskoj.
Proaktivna suradnja s Ministarstvom obrazovanja
- Inicijativa za uvođenje školovanja kod kuće u Hrvatskoj aktivna je od 2022. godine. Od samog početka nastojimo graditi pozitivnu i proaktivnu suradnju s Ministarstvom obrazovanja, a do sada smo održali oko petnaest sastanaka na razini institucija. Pripremili smo svu potrebnu dokumentaciju kako bi se jasno definirali članci zakona i omogućila primjena homeschoolinga u praksi. Predloženi model dobio je i pozitivno stručno mišljenje Agencije za odgoj i obrazovanje. Još uvijek nije poznato hoće li homeschooling biti uveden kroz novi zakon o obrazovanju, čija je izrada složen i dugotrajan proces, ili kroz izmjene postojećeg zakona. U svakom slučaju, inicijativa je i dalje aktivna te smo u stalnom kontaktu s nadležnim tijelima. Svako dijete je neponovljivo i ima pravo na obrazovanje prema svojim potrebama. Vjerujemo da roditelji žele i znaju koje je najbolje obrazovanje za njihovu djecu. Homeschooling omogućuje slobodu individualnog pristupa obrazovanju koje je potrebno da dijete ispuni svoj maksimalni potencijal i bude uistinu sretno, kazali su iz udruge.
Slovenija pozitivan primjer
- Model školovanja kod kuće koji je prilično jednostavan i ne zahtijeva nikakve veće preinake u sustavu jest onaj slovenski. Cijelo je pitanje u Sloveniji riješeno kroz svega pet članaka zakona, još 1996. godine - prije skoro 30 godina. Roditelji ondje imaju zakonsko pravo obrazovati dijete kod kuće, uz uvjet da ono jednom godišnje polaže provjeru znanja iz obveznih predmeta u matičnoj školi. Ako dijete ne položi ispite, vraća se u redovno školovanje. Slovenski model često se spominje kao uzoran primjer jednostavnog, ali učinkovitog rješenja: država zadržava nadzor nad osnovnim standardima obrazovanja, dok roditelji dobivaju slobodu i fleksibilnost u organizaciji nastave. Sustav je transparentan, administrativno lagan i ne zahtijeva stvaranje novih institucija, već samo zakonsku mogućnost izbora, istaknuli su.
Upravo na tom modelu temelji se i zakonski prijedlog Udruge Homeschooling Hrvatska, koja već nekoliko godina zagovara uvođenje istovjetnog rješenja u domaći zakonodavni okvir.
Homeschooling u svijetu
U Sjedinjenim Američkim Državama, prema podacima National Home Education Research Institutea (NHERI), više od 3,1 milijun djece školuje se kod kuće, što čini oko 5,4 posto svih učenika osnovnih i srednjih škola. U Ujedinjenom Kraljevstvu taj broj također raste; tijekom školske godine 2023./24. više od 153 tisuće djece bilo je evidentirano kao electively home educated, dok u Australiji i Kanadi broj registriranih učenika prelazi 40 do 60 tisuća, ovisno o regiji i modelu prijave. Iako se radi o zemljama s vrlo različitim obrazovnim sustavima, zajednički nazivnik im je sličan: homeschooling se prepoznaje kao legitiman izbor, a ne radikalna iznimka. Nadzor nad kvalitetom nastave rješava se jednostavnim godišnjim ispitima ili obvezom upisa u matičnu školu, dok roditelji preuzimaju aktivniju ulogu u obrazovanju. Primjer Slovenije, koja je model zakonski uredila još 1996. godine kroz svega pet članaka zakona ističe se kao dokaz da sustav ne mora biti složen da bi bio učinkovit.
Nije zamjena za javno školstvo
Podaci iz svijeta pokazuju da homeschooling nije prolazna moda niti povlastica imućnih nego rastući globalni trend koji odražava širu želju roditelja za slobodom, individualnim pristupom i povjerenjem u vlastite sposobnosti. Naravno, nije riječ o rješenju za svakoga, niti zamjeni za javno školstvo. No ondje gdje je zakonski prepoznat i stručno praćen, homeschooling pokazuje da djeca mogu učiti uspješno, motivirano i možda najvažnije, u skladu sa sobom, svojim potrebama, bioritmom i kapacitetima.
Ipak, integracija u društvo i socijalizacija dijece obrazovane kod kuće nameću se kao temeljna pitanja ovog obrazovnog modela. S pravom, jer škola nije samo obrazovna, već i odgojna ustanova. Ona je mjesto gdje se kroz socijalizaciju s vršnjacima, zajedničke projekte, grupni rad i zajedništvo, stječu vještine koje nadilaze puko poznavanje teksta u udžbeniku. Učenici kroz javne škole stiječu prijateljstva, uče se ophođenju prema drugim đacima i autoritetu profesora te se pripremaju na stvarni svijet koji ih čeka. Zagovornici homeschoolinga to ne osporavaju, ali ističu kako će kroz model kućnog obrazovanja dijeca steći sve to, i još više.
- Dijete će biti bolje pripremljeno za “stvarni svijet” kod obrazovanja kod kuće nego kod javnog školovanja. Učenici kod kuće imaju tendenciju vidjeti odrasle u svom svakodnevnom životu. Oni vide svoje roditelje kako idu u trgovinu, plaćaju račune, rješavaju popravke doma, vode teške razgovore i još mnogo toga. Ove mikro-lekcije i zapažanja stvari većina djece koja su u učionici 8 sati ne mogu vidjeti niti proučavati. Učenici kod kuće također traže odgovore. Ako vide nešto što ne razumiju, ne šute o tome. Pitaju roditelja, knjižničara, blagajnika, vodoinstalatera i tako dalje. Ova potraga za znanjem pomaže im da se kreću svijetom oko sebe i stvaraju bolje veze i razumijevanje o “stvarnom svijetu” u kojem žive, kazali su iz udruge.
Pravo na izbor
Udruga Homeschooling Hrvatska danas aktivno radi na tome da model školovanja kod kuće postane zakonski priznata opcija i u našoj zemlji. Njihov prijedlog ne traži nekakvu revoluciju u sustavu, već tek mogućnost izbora, onu koju već imaju roditelji u mnogim europskim državama. Argumenti koje iznose nisu neosnovani - pozivaju se na dokazane primjere iz prakse, jednostavne zakonske modele poput slovenskog te na činjenicu da individualizirano obrazovanje može doprinijeti razvoju samostalnijeg, kreativnijeg i odgovornijeg djeteta. Premda hrvatski školski sustav ima brojne kvalitetne nastavne programe i predane učitelje, nije tajna da se suočava s izazovima; preopterećenim kurikulumima, birokracijom i nedostatkom fleksibilnosti. U takvom okruženju ne čudi što sve više roditelja promišlja o alternativnim modelima obrazovanja i treba ih razumjeti, ako ne i podržati, zato što žele nešto više za svoju djecu; obrazovanje koje prati tempo i potrebe stvarnog života. Na kraju, možda je upravo to najplemenitiji motiv cijele rasprave: želja da buduće generacije odrastaju u sustavu koji ih ne oblikuje prema pravilniku, nego prema njihovim sposobnostima, interesima i snovima.
