U Zagrebu, na Trgu bana Jelačića, održan je Antunovski hod, duhovni događaj za mlade vjernike koji je okupio 20 tisuća mladića i djevojaka iz cijele Hrvatske koji su pješačili između dvaju svetilišta sv. Antuna - u Sesvetskim Selima i na Svetom Duhu.
No, ono što je zanimljivo jest da su mladi vjernici umjesto ponizne molitve, mahali hrvatskim i vatikanskim zastavama, plesali i pjevali, umjesto religijskih, pjesme Marka Perkovića Thompsona. Mjesec dana prije toga, u zagrebačkoj Areni, 30 tisuća mladih vjernika prisustvovalo je najvećem duhovno-glazbenom spektaklu u ovom dijelu Europe, koncertu "Progledaj srcem 2025.", gdje su također pjevali Thompsona, a tjedan dana ranije, njih je 15 tisuća marširalo ulicama u Hodu za život i pjevalo, pogađate već i sami, Thompsonove pjesme.
Religioznost i domoljublje
Čini se da je religioznost postala iznimno popularna među mladim Hrvatima, ali u svojoj novoj verziji u kojoj se prakticira na ulici, povezana je s domoljubljem ili nacionalizmom, ovisno s koje strane političkog spektra promatrate. Nedavno istraživanje pokazalo je da su Hrvati danas među najreligioznijima u Europi, izuzev mladih Ciprana i Srba, a oko 75 posto mlađih od 29 godina u Hrvatskoj se izjašnjavaju kao katolici. Ipak, broj katolika u općoj populaciji u posljednjih deset godina pada, pa danas imamo pola milijuna vjernika manje nego 2011., dok u isto vrijeme broj mladih vjernika ostaje isti.
- Mislim da je ta statistika napokon ona koja odgovara stvarnosti. Dakle, imamo pad vjernika, a istovremeno porast postmodernih vjernika, to su vjernici koji nisu u stanju razlučiti ono nacionalno od religijskog i potrebno im je javno iskazati pripadnost nekoj čvrstoj strukturi koja po mogućnosti odgovara nebeskom hrvatstvu. Ove javne manifestacije religijske pripadnosti dođu kao nešto što odgovara populaciji koja istinski vjeruje, pa onda apsolutizira dobrotu, vjeru, Boga i ljudskost, jer religija to čini, to je unošenje apsolutnog značenja u naše relativne živote i među tom populacijom se zasigurno nalaze i oni koji istinski vjeruju. S druge strane imamo i mogućnost da se razvije taj oblik hipokrizijske religioznosti u kojem se javno očituje pripadnost vjeri, Bogu i hrvatstvu koje se onda u sljedećem trenutku u osobnom životu može izigrati i napustiti, a javni segment te procesijske, manifestativne ili masovne religioznosti omogućava da se ono što se izdalo putem oprosta opet povrati. Religija je, kad se svede na osobnu dimenziju, uvijek riječ o vjerskom području i zahvaćanju osobnosti i svaki izlazak u javno je vid izdaje vjere. Religioznost nije ništa drugo nego manifestacija spremnosti da se vjera izda, neovisno radi li se o pobožnosti koja je vezana uz sv. Antuna ili je riječ o bilo kakvoj kopči s onim nacionalnim i zbog toga na takvim aktivnostima, umjesto molitvenih formi, pronaći ćemo ove domoljubne obrasce koji su trenutno kao kontenzat prisutni u Thompsonu, smatra filozof i teolog Marko Vučetić.
Vjera u strukturi nacionalnog identiteta
Sociolog Krešimir Krolo ističe kako ovakav oblik okupljanja katoličke mladeži nije novost već postoji dugi niz godina, ne samo u Hrvatskoj već diljem Europe.
- Primjerice, postoji sad već tradicionalno okupljanje kršćanske mladeži u francuskom Taizeu koji je sve samo ne egzibicija nacionalističkih sentimenata. Upravo suprotno, ideja takvih okupljanja je prvenstveno bila vezana za okupljanje mladih kršćana oko ideje vjerske zajednice, bez obzira na nacionalne i druge razlike. Treba biti oprezan kada se govori o iskazu pripadnosti kršćanstvu kao obliku identiteta povezanog s etničkim i nacionalnim elementima pripadnosti te religioznosti koja podrazumijeva prihvaćanje i življenje po parametrima kršćanskog nauka. Naime, istraživanja koja je provodio Siniša Zrinščak prije skoro 15 godina pokazuju veliki raskorak između iskazivanja identitetskog pripadanja Katoličkoj crkvi i onih koji redovno pohode vjerske obrede i drže se vjerskog nauka. Dok je prvih iznad 80 posto, ovih drugih je možda oko 15-20 posto. Recentna istraživanja mladih također ne pokazuju nešto posebno izraženu potrebu za odlaskom na vjerske obrede, pogotovo ako nisu dio katoličkih blagdana i nacionalnih praznika. Ako uzmemo da je barem jednom tjedno odlazak na vjerske obrede pokazatelj nešto izraženije pripadnosti vjerskom nauku i ritualima, onda je, prema istraživanju Friedrich Ebert Stiftung fondacije iz 2024., jedva 11 posto mladih u Hrvatskoj religiozno. Usporedbe radi, puno više ih pohađa vjerske obrede jednom godišnje (oko 23%), što opet ide u prilog tezi kako je vjera i pripadnost vjeri više dio strukture nacionalnog identiteta i možda pomaka prema konzervativnijim vrijednostima, a znatno manje vezana uz neki oblik religijskog ili spiritualnog buđenja mladih, dodaje Krolo.
Bunt protiv woke ideologije
Je li razlog takvog zaokreta prema vjeri što ona dijelu mladih predstavlja oblik bunta prema woke ideologiji i dominantnim liberalnim društvenim normama? Vučetić smatra kako nije riječ o tome, već o ponavljanju onih obrazaca koji su im usađeni.
- Zapadni svijet je dominantno ono čemu ti mladi pripadaju, to je mainstream. Ja mislim da nije riječ ni o kakvom buntu nego da je isključivo riječ o tome da oni pristaju na ponavljanje onoga za što su, uvjetno rečeno, dresirani. Jer ovaj oblik vjere kojem oni pripadaju nije antiwoke ideologija zato što oni istovremeno daju toj woke ideologiji vidljivost, da bi protiv nje mogli ustati. Ako ćemo već govoriti o nekakvoj pobuni onda je riječ o endogenoj pobuni. Najprije stvore nešto kao privid da bi se zatim tom prividu suprotstavili na način privida vlastite vjere. Tako da ja ne vidim nikakvu razliku između woke ideologije i ideologije mladih koji nisu u stanju razlučiti nacionalno, odnosno povijesno-kontekstualno, od onoga što bi trebalo biti nadnacionalno, nenacionalno ili božansko, a što se zahvaća vjerom. Zbog toga i sadašnji Papa, isto kao i prošli, ne vidi problem ugroze kršćanstva od strane woke ideologije nego od nacionalizma. Glavni neprijatelj kršćanstva je upravo nacionalizam i ovakav oblik postmoderne religioznosti sastavljene od fragmenata koji ne pripadaju vjeri. Nacija ne pripada religijskom području, sekularne pjesme ili pristanak uz revidiranu prošlost nije nešto što obilježava kršćanstvo, jer ono je usmjereno prema budućnosti. Mi Boga trebamo susresti u budućnosti, a religija koja se vraća u prošlost je negacija religije. To je miniranje religijskog područja i svaki povratak i svako gledanje u prošlost je ujedno i smrt i ubijanje religioznosti, smatra Vučetić.
Mladi više vjeruju Crkvi nego njihovi roditelji
Krolo dodaje kako je spoj religije i isticanja nacionalnog identiteta fenomen koji je prvenstveno vezan za zemlje istočne Europe poput Poljske i Mađarske.
- Kao i kod Antunovskog hoda, religijsko iskustvo je sekundarno ili barem komplementarno onom nacionalnom te se onda može s pravom govoriti kako je kršćanski identitet samo dio mozaika oko šire slike nacionalnog identiteta. U takvom odnosu snaga, ono što bi se možda moglo smatrati duboko religijsko ili spiritualno iskustvo je sekundarno ili svedeno samo na dekor oko nacionalnih zastava i drugih insignija, smatra zadarski sociolog.
Istraživanja pokazuju kako mladi Hrvati više vjeruju Crkvi, policiji i vojsci nego njihovi roditelji. Konzervativniji su, ne vole homoseksualce, nemaju ništa protiv NDH, a više od polovice bi zabranilo pobačaj. No, Krolo smatra kako je upitno koliko su mladi zaista konzervativniji od ranijih generacija.
- Nisam baš siguran da su i deklarativno konzervativniji, jer kada pogledate istraživanja, tamo postoje neke zanimljive razlike. Primjerice, ako uzmemo stavove prema braku i roditeljstvu, mladi ne prihvaćaju tradicionalni okvir gdje je potrebno što ranije stupati u brak i imati što više djece, ali i ne vidimo recimo izraženi porast animoziteta prema marginalnim skupinama, osim ako nije riječ o migrantima, a što je dio šireg trenda u europskim zemljama. Ono što se može gledati kao nešto izraženiji pomak prema tradicionalnim vrijednostima jest pitanje afiniteta prema političkim strankama ili strujama gdje mladi jesu nešto malo više skloniji desnim opcijama, ali nisu primjerice toliko radikalizirani kao mladi muškarci u SAD-u. Ovo opet treba tumačiti u kontekstu vrtloga različitih kriza zadnjih nekoliko godina, bilo da je riječ o COVID-u, agresiji Rusije na Ukrajinu ili migrantske krize, a znatno manje kao nekakav pokazatelj tradicionalne konzervativne pozicije mladih pa i hrvatskog društva. Nadalje, raskorak se može tumačiti i razumijevanjem hrvatskog društva kao post-tranzicijskog "miješanog društva" (prema Tomić-Koludrović i Petrić) gdje se istovremeno izmjenjuju pozicije progresivnih i konzervativnih struja, pa onda i mladi, sukladno tome, imaju reakciju koja najbolje odgovora onim što ih je zateklo u njihovoj socijalizaciji, zaključuje Krolo.
