U svakom demokratskom društvu, političari, bilo da su to lokalni vijećnici, ministri ili predsjednici, uživaju poseban položaj: imaju pristup medijima i mogućnost da oblikuju javni diskurs. No taj privilegij nosi i veliku odgovornost, u prvom redu odgovornost za ono što kažu, kako to kažu i na temelju kojih informacija. Kad političar izgovori neprovjerenu, netočnu ili senzacionalističku tvrdnju, posljedice ne ostaju samo na razini retorike, već mogu prouzročiti podjele, dezinformacije, narušiti povjerenje u institucije, pa čak i ugroziti živote.
Riječ političara ima težinu
Riječi političara često imaju veću težinu nego izjave običnih građana. Naime, publika očekuje da političar postupa promišljeno, da ima pristup informacijama i svoje izjave temelji na činjenicama, jer onaj tko obnaša vlast ima i odgovornost za stabilnost, pravdu i opće dobro. Kada političar, bez dokaza, naznači da neka skupina “prijeti” ili širi opasnost, te tvrdnje mogu biti iskorištene za stjecanje podrške, stigmatiziranje manjina, mobilizaciju straha, pa i opravdavanje represivnih mjera.
U teoriji komunikacije i retorike često se ističe da ne samo da sadržaj izjave mora biti provjeren, nego i da je govornik moralno odgovoran za ono što izgovori, jer retorika ima snagu utjecaja na ponašanje i stavove. U nekim državama postoje norme i zakonske odredbe koje predviđaju sankcije za klevetu ili širenje lažnih informacija, no politički govor često uživa širu zaštitu javne slobode govora, što otežava sankcioniranje.
Da bismo razumjeli razmjer problema, vrijedi sagledati nekoliko slučajeva u kojima su političari izrekli tvrdnje koje se kasnije pokazale netočnima, ali su već bile šire prihvaćene u javnosti, često bez kritičkog propitivanja.
Retorički “biseri” Donalda Trumpa
Aktualni američki predsjednik Donald Trump, tijekom i prije svog mandata, često je izgovarao tvrdnje za koje se ispostavljalo kako su neistinite ili obmanjujuće, a prema fact-checkerima Washington Posta, u prvom predsjedničkom mandatu izgovorio je više od 30.000 netočnih ili obmanjujućih izjava. Jedna od takvih Trumpovih tvrdnji da je Covid-19 “100 % pod kontrolom” u SAD-u i da “svatko tko želi test može ga i dobiti”, što se pokazalo netočnim kada je pandemija eskalirala i kapacitet testiranja nije pratio potražnju. Također, tvrdio je da je od svog prethodnika Baracka Obame naslijedio politiku separacije obitelji na granicama, što je bila pogrešna interpretacija politika migracije i separacije, a sklon je i čestom ponavljanju teorija zavjere ili neutemeljenim optužbama bez čvrstih dokaza, poput nedavne tvrdnje da su desničarskog političkog komentatora Charlieja Kirka ubili “luđaci i ekstremni ljevičari”.
Lukićeva anti LGBT propaganda na temi bolničkog parka
Da ni lokalni političari nisu imuni na ovaj problem pokazuje nedavni slučaj županijskog vijećnika Mate Lukića. Lukić je, naime, na svom Facebook profilu objavio fotografiju klupe koja se nalazi na dječjem igralištu pored Opće bolnice Zadar, ustvrdivši kako se radi o LGBT propagandi.
- Završeno je dječje igralište kod zadarske bolnice. Evo ja neću ništa reći, da ne bude da umišljam nešto. Ali začudo svatko tko je prošao je prokomentirao isto što i ja mislim. Pa me baš zanima, što vama upada u oko? Sada kada smo definirali da ne umišljam. Uvijek napomenem, ja nisam protiv nikoga da doma radi što poželi u svoja 4 zida. Ali prezirem nametanje nečega onako mučki djeci, da im u glavicama nenormalno postaje normalno, napisao je Lukić.
Naime, za Lukića je ključni problem što je navedena klupa obojena u dugine boje, a podršku su mu dali brojni pratitelji u komentarima, ustvrdivši kako “klupu treba hitno prefarbati”, a onoga tko ju je obojao u dugine boje “kazniti za narušavanje zdravlja zdravih građana”.
Neznanje rađa strah
No, županijski vijećnik se prije svoje huškačke objave očito nije uopće informirao, čak ni toliko da otvori službene internetske stranice zadarske bolnice, jer da je to napravio, vidio bi kako nema nikakve “homoseksualne propagande”, već se radi o senzornom igralištu za djecu s poteškoćama u razvoju. Klupe su, kao i ostala oprema na igralištu, šarene, jer im je svrha senzorna stimulacija i pomoć djeci s teškoćama u razvoju, a valja naglasiti kako ni boje na njima nisu ni istog rasporeda niti istih nijansi kao zastava duginih boja.
A u čemu je najveći problem Lukićeve neinformirane, i na kraju krajeva, lažne tvrdnje, najbolje je u komentarima na njegovu objavu sažela majka djeteta s posebnim potrebama.
“Krhko je znanje”
- “Zahvaljujem” Mati Lukiću i pojedinim komentatorima jer su jasno pokazali koliki je zapravo deficit struke u Zadru i koliko nam iste zabrinjavajuće nedostaje. Boje i uzorci na klupi pomažu djeci da se smire, razvijaju maštu... to je jedina svrha ovakvih detalja. Tumačiti ih kao “promociju” LGBT zajednice je u potpunosti pogrešno, a stručne smjernice zasigurno ne možemo očekivati od Mate Lukića? Ili možemo? Pitanje za sve koji su ovo komentirali: znate li koje boje se koriste u terapijama djece s teškoćama? Znate li koje boje i uzorke imaju privatni kabineti i vrtići? Znate li uopće što boje znače djeci redovnog razvoja i djeci s teškoćama? Ako ne znate - postoji struka koja može pojasniti, ovakve dezinformacije mogu ozbiljno naštetiti djeci i obiteljima. Djeca trebaju mir, podršku, razumijevanje, inkluziju i struku. Odrasli imaju odgovornost da provjeravaju činjenice prije nego što šire dezinformacije - pogotovo kada se radi o djeci - djeci koja su ranjiva ili imaju teškoće u razvoju. I ozbiljno - trebam li se bojati za sigurnost svoje djece i vlastitu jer će netko dezinformiran sutra reagirati agresivno samo zato što djetetu s oduševljenjem objašnjavam boje i teksture na klupi nakon posjeta specijalisti u bolnici? Hvala vam što ste pokazali koliko nam zapravo nedostaje struke, jer će ovakve situacije danas - sutra postati opasne, što je ovim postom koji je stavio Lukić potvrđeno, koliko je opasno kad medijska ličnost - u ovom slučaju političar, napiše jedan ovakav diskriminirajući i dezinformirajući post, napisala je.
Nema posljedica za “provale” političara
Lukić, naravno, nije jedini ni domaći ni strani političar koji, namjerno ili slučajno, dezinformira javnost, a takvi su primjeri, nažalost, postali sve brojniji u eri društvenih mreža. Iako bi bilo prirodno očekivati da političari snose posljedice za lažne tvrdnje, u Hrvatskoj se to događa rijetko i teško. Jedan od razloga jest zaštita političkog govora: međunarodne norme, poput članka 10. Europske konvencije o ljudskim pravima, sugeriraju da politička rasprava treba imati širok prostor, jer demokracija zahtijeva slobodu izražavanja, čak i za oštre ili kontroverzne izjave.
S druge strane, pravne procedure za klevetu ili lažne optužbe su često složene, skupe i dugotrajne, a politički akteri mogu imati imunitet ili zaštitu svojih stranačkih struktura. Institucije reagiraju tromo, često nakon puno vremena, pa javnost zaboravi slučaj ili ga prihvati kao “još jednu izjavu”.
Institucionalni kodeksi ponašanja
Također, u praksi mediji i javne institucije ponekad ne reagiraju dovoljno promptno ili dosljedno. Platforme poput Faktografa nastoje doprinijeti promjeni tog stanja, ali njihov doseg i kapacitet su ograničeni. Institucionalni kodeksi ponašanja, kao što je Kodeks ponašanja za članove Sabora, nalaze se u raznim reformskim dokumentima, no njihova primjena i sankcije često ostaju formalnost, a ne stvarna preventiva. Dakle, u praksi političari ponekad prolaze bez značajne javne ili pravne odgovornosti, posebno ako im izjava donosi političku prednost ili se brzo “utopi” u bujici drugih izjava.
Posljedice neodgovornog govora kod nas nisu samo apstraktne, one konkretno utječu na društvo i političku klimu. Kao prvo, kontinuirane neutemeljene izjave razaraju povjerenje građana u vlast i institucije, jer ako političar često govori što mu padne napamet, građani prestaju vjerovati u ozbiljnost izjava u drugim situacijama. Drugo, takav govor produbljuje društvene podjele: neistine o manjinama, migraciji ili sustavu zdravstva šalju signal da su određene skupine opasne ili neprijateljske, što potiče strah i polarizaciju. Treće, netočne tvrdnje često postaju temelj za odluke - ako se npr. tvrdi da je “velik broj migranata prijetnja”, vlast može predložiti stroge mjere koje zasnovane na neistinitim premisama. Četvrto, političari koji se naviknu na “slobodu da kažu sve” gube moralnu vjerodostojnost, pa kada kasnije pokušaju prezentirati ozbiljna politička pitanja i rješenja, njihovi birači možda neće uzeti izjave za ozbiljno.
Akcijski plan za suzbijanje govora mržnje
Ustanove civilnog društva, mediji i građani sve češće ističu potrebu za odgovornijim tonom i većom transparentnošću. Primjerice, Akcijski plan za suzbijanje govora mržnje u Hrvatskoj stavlja naglasak na edukaciju, preventivne mjere i sustave ranog reagiranja na politički govor koji graniči s mržnjom.
Da bi se umanjio prostor za neutemeljene izjave, Hrvatska bi mogla poduzeti nekoliko konkretnih koraka. Prvo, potrebno je uspostaviti učinkovit sustav pravne i reputacijske odgovornosti: u izbornim i političkim kodeksima jasno definirati posljedice za one koji svjesno šire lažne tvrdnje, te osigurati brzo postupanje institucija. Drugo, trebalo bi dodatno podržati i financijski ojačati neovisne fact-checking organizacije poput Faktografa, kako bi mogle kontinuirano pratiti izjave, upozoravati javnost i poticati korekcije. Treće, političke stranke trebaju usvojiti interne kodekse ponašanja kojima će regulirati i sankcionirati neprovjerene izjave svojih kandidata i dužnosnika. Četvrto, mediji moraju preuzeti veću odgovornost: ne prenositi senzacionalističke tvrdnje bez provjere, zahtijevati izvore i omogućavati mjesta za demantije.
Ulaganje u medijsku i informatičku pismenost
Osim toga, nužno je ulagati u medijsku i informatičku pismenost građana kako bi javnost postala otpornija na spinove i dezinformacije. Također, kada se pokaže da je tvrdnja bila netočna, političar bi trebao javno priznati pogrešku, objaviti ispravak i objasniti razliku, ne samo u internim kanalima, nego u medijima koji su tvrdnju prenijeli. Takvi koraci ne garantiraju savršenu političku kulturu, ali uspostavljaju okvire kojima se izjava pretvara iz alata manipulacije u odgovoran segment javne komunikacije.
Odgovornost za izgovorenu riječ nije samo pitanje bontona, to je stup demokracije. Hrvatska je već svjedok da neprovjerene i neutemeljene tvrdnje neće proći neprimijećeno, ali je pred nama zadatak institucionalizirati tu pažnju. Tek ako političari znaju da im netočne izjave neće proći nekažnjeno, javni diskurs može postati zdraviji, transparentniji i vjerodostojniji.
