Patokr(o)acija

Oni vode mjesne odbore, općine, gradove, županije, obrazovanje, znanost, gospodarstvo, turizam, šport, kulturu, medije, ...Oni vladaju. A, ima ih svega četiri posto od ukupne populacije?! Pa tko su oni? Posebno nadarene osobe, geniji, reklo bi se. Ne. To su PATOKRATI!

Što je patokracija i ponerologija?

Patokracija dolazi od grčkog pathos što znači “osjećati, patiti” i kratos što znači “vladati”. Ponerologija je znanost o zlu u čovjekovoj prirodi. Potječe od grčke riječi poneros što znači mučan, zao i prefiksa logija-znanje, znanost... proučava zlo koje se pojavljuje kod ljudi, temelji se na biologiji, psihopatologiji i kliničkoj psihologiji, nastojeći doći do određenih odgovora.

U časopisu Brytish psyhological society, od 21. rujna 2021. godine, autor Steve Taylor razmatra argumente vezane uz patokraciju i ponerologiju gdje između ostalog pod naslovom: Imaju li psiholozi odgovornost spriječiti nemilosrdne, amoralne ljude da dođu do položaja moći, piše; “...U komunističkim zemljama psihologija je mogla biti opasna profesija. Kao i sa svakom drugom ulogom, ako svoju stručnost niste upotrijebili u službi državne propagande, bili ste u opasnosti da se zamjerite vlastima. Poljski psiholog Andrzej Lobaczewski bio je posebno oštro proganjan, jer je fokus njegovih istraživanja bila politička moć te kako se ona može zloupotrijebiti...Nakon što je proveo svoj rani život u patnjama pod nacistima, a zatim pod sovjetskom vlašću Staljina, Andrzej Lobaczewski je prepoznao da su nemilosrdni i poremećeni pojedinci bili snažno privučeni političkom moći te da često čine vladu nacija. Počeo je proučavati odnos između moći i poremećaja osobnosti – poput psihopatije – i skovao je izraz ‘patokracija’ kako bi opisao taj fenomen. Kako je rekao, patokracija je sustav vlasti ‘u kojem mala patološka manjina preuzima kontrolu nad društvom normalnih ljudi’. Budući da je i sam živio pod ‘patokratskim’ režimom, Lobaczewski je preuzimao velike rizike proučavajući ovu temu. Poljske su ga vlasti uhitile i mučile, a nije mogao objaviti svoje životno djelo, knjigu Politička ponerologija, sve dok nije pobjegao u Sjedinjene Države tijekom 1980-ih...”

U godinama pandemije

Dakle, oba ta pojma je genijalni Poljski psihijatar skovao u svom dugogodišnjem istraživanju, u kojem su mu pomogli mnogi poljski znanstvenici. Sam Lobaczewski je preminuo 2008 godine, a njegovo djelo i istraživanja su nastavili mnogi mladi i uspješni psiholozi i psihijatri među kojima se naročito ističe prof. Laura Knight Jadzyk, autorica mnogih knjiga koje raskrinkavaju psihopate u američkoj politici i društvu. Prema Lobaczewskom, prijelaz u patokraciju počinje kada se poremećeni pojedinac pojavi kao lider. Smatraju ga karizmatičnim. Njegova se impulzivnost pogrešno smatra odlučnošću; njegov narcizam samopouzdanjem, a njegovu nepromišljenost za neustrašivost.

No, možemo reći da ovaj problem naročito muči Srbijance koji se posljednjih godina neuspješno nastoje riješiti svojih patokrata, ali nažalost, ovaj poremećaj ne poznaje granice ni društvena uređenja i nošen porivima vlasti i moći, lako može zahvatiti svako društvo. Nažalost, posljednjih godina, naročito u godinama pandemije, moglo se uočiti kako broj patokrata naglo raste. Osjećaj moći i izravnog utjecaja na ljudske živote i sudbine, osladio se političarima od najniže do najviše razine vlasti i u našoj državi. Stoga i naslov PATOKR(O)ACIJA, zbog bojazni kako ne bi i naša država prešla tanku liniju iz demokracije u patokraciju. No o toj problematici makrosocijalnog zla, koje obično zahvaća cijelo jedno društvo, najviše govori Lobaczewski u svom djelu, stoga, nećemo ovom prilikom pisati o toj vrsti općeg zla. Naime, psihopati su svugdje oko nas i često puta oni iz biznisa, postavljaju one slične sebi na političke funkcije kako bi još elegantnije postizali svoje ciljeve na štetu normalnih ljudi i cijelog društva. No pogledajmo tko su u biti i kakvi su psihopati koji u konačnici predstavljaju i patokraciju i ponerologiju. Oni su tu. Oko nas. Možda u obitelji, susjedstvu u poduzeću ili pak u raznim institucijama s kojima se susrećemo. Naime, bez obzira na to tko ste, kojeg ste spola i kojoj etničkoj grupi ili nacionalnosti pripadate, vi ste svakako u nekom trenutku svog života osjetili na vlastitoj koži dodir patokrata. Loše stvari se događaju dobrim ljudima, to je činjenica. I Sv. Augustin pravi razliku između “moralnog zla”- misleći na zlo koje ljudi čine po svom izboru, znajući da čine pogrešno i “prirodnog zla,” misleći na nepogode koje se jednostavno događaju – neizbježne i tragične bolesti, katastrofe poput vulkana, poplava, potresa, oluja i slično. Na društvenom nivou, mržnja, zavist, pohlepa i međuljudske razmirice stalno se uvećavaju. Stopa kriminala raste brže nego populacija. Zajedno s ratovima, raznim prevratima i političkim čistkama, milijuni ljudi diljem svijeta su nedužne žrtve. Dakle, razne vrste i oblici zla su prisutne u čovječanstvu od Kaina do danas i ostat će tako do konca svijeta. Većina ljudi pretpostavlja i iskreno vjeruje kako su svi ljudi u biti dobri i da žele činiti dobro, misliti lijepe misli … Međutim postoji i rađa se grupa ljudskih bića koja su potpuno drugačija od svega s čim smo se prije susretali. Znanstvenici su otkrili da su takva ljudska bića - psihopati, zastupljena u znatnom broju i da, sudeći prema najnovijim istraživanjima, su uzrok puno više štete ljudskom društvu, nego bilo koja druga takozvana “mentalna bolest”.

Psihopati

Zamislite, ako to uopće možete,kako je to nemati savjesti. Niti trunku savjesti, nikakve osjećaje krivnje ili žaljenja, bez obzira što god uradili. Zamislite da nemate nikakvog osjećaja za dobrobit drugih ljudi, prijatelja pa i članova svoje obitelji. Zamislite kako vas nikada ne muče osjećaji srama, ni jednog trenutka u životu, bez obzira na to koliko ste oholi, sebični, lijeni, okrutni ili nemoralni. Zamislite da vam je pojam odgovornosti potpuno nepoznat. Ukoliko ste sve ovo uspjeli zamisliti još dodajte i sposobnost kako možete sakriti od drugih ljudi činjenicu da se vaša psiha znatno razlikuje od njihove. Znajući naime, kako svi ljudi jednostavno prihvaćaju da je savjest univerzalna pojava među ljudskim bićima, znate kako skrivanje vaše prave prirode ne će predstavljati nikakav problem. Dakle nema tih osjećaja krivice i sramote koji vas mogu zaustaviti, a drugi vas nikada neće kriviti zbog vaše hladnokrvnosti. Dakle, nema toga što ne možete učiniti i ova prednost nad ostalim ljudima koje ograničava njihova savjest najčešće ostaje neotkrivena. Kako biste u tom slučaju živjeli svoj život? Što ćete uraditi s tom svojom tajnovitom prednosti nad ostalim ljudima? Odgovori na ova pitanja ovisi o tome kakve su vaše želje. Naime, svi ljudi nisu isti pa ni bezosjećajni, ljudi bez savjesti. Neki ljudi, bez obzira imaju li savjest ili ne, žele živjeti ugodnim lagodnim životom, smireno, dok su drugi puni jakih ambicija. Neki ljudi su izvrsni i talentirani, dok su drugi ograničeni i tupavi, ipak velika većina, između onih koji imaju i onih koji nemaju savjest, nalaze se između ove dvije krajnosti. Postoje i osobe bez savjesti koje motivira žeđ za krvlju i oni obično budu otkriveni i progonjeni, sankcionirani, ali postoje i ljudi bez savjesti koji nemaju takvih želje. Takvi su još opasniji. To su oni koje je teško otkriti. To su oni koje upravo opisujemo s ovim zamišljanjem što je nažalost tvrda i realna stvarnost.

Ludo i zastrašujuće

Dakle, vas, koji ste bez savjesti i sa svim onim negativnim osobinama koje smo tražili da zamislite, ukoliko vas se ne spriječi silom, nema toga što niste kadri učiniti. Takvi su naime psihopati. Još ako su rođeni u “pravo vrijeme”, imaju osigurano obiteljsko naslijeđe bilo statusno ili materijalno, što obično ide zajedno,uz to posebnu nadarenost za raspirivanje mržnje kod drugih ljudi, vrlo lako mogu dovesti do stradanja ili ubojstva velikog broja naivnih ljudi, a uz dovoljno kapitala, sve to mogu postići iz daljine, udobno zavaljeni u svoju fotelju ili pijući viski uz bazen pred luksuznom vilom, gledajući svoje “djelo” sa zadovoljstvom. To su psihopati, kriminalci, ne nužno mafijaši, ali vrlo često bogataši, tajkuni, vlasnici pokradenih kompanija, agencija, banaka, šefovi institucija... ukratko psihopati ubojice. Nije naime ubojstvo samo lišavanje nekoga života nego je često puta gore i tragičnije uništenje čovjekove egzistencije, ostavljanje njega i njegove obitelji bez posla, bez primanja, bez doma.Ludo i zastrašujuće! Ali istinito. Takvih je prema znanstvenim istraživanjima otprilike 4% populacije. Nema psiholoških testiranja i provjera za rukovodeće ljude od poduzeća, preko općina, županija pa do nivoa državne vlasti i zastupnika? Nema rasprava, okruglih stolova istraživanja? Naravno, sve to rezultira kriminalom, korupcijom, pronevjerom, izdajom i u konačnici do pojave makrosocijaliziranog zla o kojem tako argumentirano piše dr. Lobaczewski u svojoj knjizi Politička ponerologija. Ovih 4% populacije sisaju krv iz naših emotivnih odnosa, naših bankovnih računa, naših postignuća, našeg samopouzdanja i konačno mira u zemlji. Pročitavši sve ovo jeste li prepoznali nekog psihopatu u svojoj blizini u svom okruženju? Jeste li doživjeli bezosjećajno poniženje na poslu, izgubili svoj posao bez vaše krivice, doživjeli poniženje i psihičke traume s kojima se još borite? Ako jeste, lako će te prepoznati psihopate, pantokrate.

Ipak, većina ljudi, većina nas, ne čini ništa zbog ovog poremećaja. Državne institucije, ako i čine nešto, onda je to ograničeno na nasilne psihopate, ubojice, serijske ubojice, silovatelje teške lopove čija nedjela dospiju u javnost i ljude koji su na očigled sviju prekršili zakone više puta, pa ih tada, iako ne uvijek, država osudi na zatvor ili psihijatrijsko liječenje. Međutim, uglavnom nismo ni svjesni velikog broja nenasilnih socijalnih psihopata među nama, ljudi koji nisu očigledni prekršitelji zakona i protiv kojih naš zakonski sustav ne poduzima ništa i ne pruža normalnim ljudima nikakvu zaštitu.

Oni koji uopće nemaju savjesti su posebna grupa ljudskog roda, bez obzira jesu li ubilački tirani ili samo okrutne socijalne štetočine.Ono što razlikuje ovaj dio ljudske populacije od normalnih ljudi je jedna bezdana rupa u njihovoj psihi, tamo gdje bi trebala postojati najvažnija od svih ljudskih funkcija – savjest.

Veze i vezovi

Poznato je kako su diktatorski i autoritarni režimi svi patokratski. Takav je bio i komunistički režim u kojemu su Hrvati bili zarobljeni pola stoljeća podvrgnuti makrosocijalnom zlu. Prelaskom u postkomunističko društvo, veze s patokratskim sustavom nažalost nisu pokidane nego su naprotiv, zahvaljujući vlastodršcima i patoktarima, “vođama” hrvatskog naroda, prenesene i zadržane u novom demokratskom sustavu. Vrlo spretno, koristeći svoje patološke sposobnosti manipuliranja narodom, naučene i korištene u bivšem režimu, patokrati su iskoristili sve prednosti demokratskog sustava, koji isključuje nasilne promjene, te su zauzeli sve pore države.

Zar nije suludo da je hrvatski narod izgubio sva materijalna dobra koja su generacijama mukotrpno stjecana? Hrvatski narod je ostao i bez financija, bez suverenosti, uglavnom i bez prirodnih dobara od Boga dobivenih. Nakon tobožnjih uspjeha i integracija u europske i druge asocijacije i trideset godina nakon izlaska iz totalitarizma, standard hrvatskog naroda je sve lošiji. Po pitanju blagostanja, kako materijalnog tako i onog duševnog, najlošiji smo u Europi. Raslojavanje na vrlo bogate i sve siromašnije je drastično poraslo i tu se najbolje vidi vladavina psihopata odnosno patokrata nad hrvatskom narodom. Naime, ta grupa ekstremno bogatih u odnosu na ostatak siromašnog naroda je vrlo mala i najbolje potvrđuje teoriju Lobačevskog o vladavini patokracije. Narod se tješi kako će i tome zlu doći kraj. I hoće, ali kad? Lobačevski naime, ima u svojoj znanstvenoj teoriji i svršetak odnosno propast patokracijskih režima ali, taj proces može trajati i do 200 godina. Kod nas, ako ne dođe do svjetskih previranja koja mogu izazvati nemire i rat i u našoj zemlji, taj proces odumiranja patokracije bi mogao trajati u nedogled, sve do uništenja hrvatskog naroda i države. Naime, veze koje su povučene iz komunističkog režima i čvrsto usidrene u novu Hrvatsku državu su toliko jake i brojne i uvijek se obnavljaju i jačaju gušeći i prekidajući svaki pokušaj stvaranja domoljubnih, poštenih i slobodarskih snaga. Te veze se prenose s generacije na generaciju. A normalni ljudi, Hrvati, samo žele živjeti u slobodnom i normalnom društvu uživajući blagostanje koje im pripada i po Bogom darovanoj Domovini i po trudu i krvi njihovih patničkih predaka.

Ostavite svaku nadu

Ta Hrvatska patokracija se toliko razbahatila u moći kapitala i vlasti koji im ni po čemu ne bi trebala pripadati. Ljude za čije se lopovluke i kriminal nekako i sazna u javnosti, tek da bi narod napravili budalama, osuđuju za banalne prekršaje s tim da i te groteskne presude rijetko kad dožive pravičan epilog. Naime, zbog krađe i pronevjere milijuna narodnog novca neki dobiju kaznu guljenja krumpira, drugi zbog ubojstva hrvatske sirotinje obijesnom vožnjom u prometu ili na neki drugi način, dobiju uvjetne kazne. Neki pak pronevjere milijune eura prodajući nešto što pripada hrvatskom narodu u bescjenje, ali i uz veliku osobnu proviziju, budu osuđeni zbog nedostatka građevinske dozvole za gradnju kuće umjesto da vrate pokradeno i budu protjerani iz Hrvatske do kraja života. Treći pak zbog uzurpiranja državnog zemljišta, nekretnina, pogodovanja, provizija i ne znam što sve ne, budu isljeđivani zbog navodnog ne plaćanja veza za brod u iznosu od pišljivih 50 eura?! Samo ovih par primjera, a ima ih more, pokazuju kako je naše društvo duboko premreženo patokratima, psihopatima, bez savjesti i bilo kakvih osjećaja empatije i morala i ako se barem ne pokuša umjesto njih dovesti na vlast moralne i poštene ljude, crno nam se piše jer vladavina zla uništava i guši dobre, poštene i naivne. Stoga, na kraju, neću reći onu Danteovu; Svi vi koji ulazite ostavite svaku nadu, jer i tako u hrvatskim rodilištima u kojima sve manje Hrvatića dolazi na svijet, stoji virtualni natpis; Dobro došli u patoCr(o)atiju.