Priče uz vino i vino s pričom uvijek me asociraju na Baranju, jer mimo slave koju su posljednjih desetljeća stekli Istrani, ovdje je stoljetna “majka vina”. Naime, od mnogih varijanti nastanka imena Baranja meni je ona mađarska najupečatljivija. Po njihovom je vino - bor, a majka anya.
Preko Đakova i ergele do Bilja i Didina konaka
Ovaj kraj je vinom podario Marko Aurelije Prob u 3. stoljeću, dokinuvši zabranu sadnje vinograda u sjevernim predjelima koju je još u 1. stoljeću nametnuo Domicijan zbog razvoja rimske ekonomije.
K svojim prijateljima i kolegama uputili smo se s kotarskim agrarcima i vinarima koji dulje od desetljeća redovno obilaze kolege diljem Hrvatske, prenoseći i mijenjajući međusobna znanja i iskustva. Idemo u Općinu Bilje, s kojom smo se bratimili za vrijeme načelnikovaja Rade Bobanovića u Polači. U općini je i Kopačevo s još jednom poveznicom, jer je Steve Bubalo, svojevremeno vlasnik Dalmatinske (danas OTP) banke i današnji vlasnik Vrane, ondje podigao Didin konak u kojem nas čeka smještaj, večera a i tamburaši.
Putem valja skoknuti do našeg Ivana Mitrovića od ovdašnjih Mitrovića koje su, poslije 2. svjetskog rata, “vlak bez voznog reda” i glad odnijeli do Baranje. Mitrović u Državnoj ergeli Đakovo vodi turističko posjetiteljski i manifestacijski dio.
Do večeri nas, evo, u Didinom konaku osvijetljenom kako dolikuje blagdanskim danima. I makar tvrdi Dalmatinci naručili smo ovdašnje riblje plate da čekaju, od soma pohanog do soma “Orly”, preko smuđa ovako i onako do neizbježnog šarana, kojeg nekako i najmanje volimo, do čuvenih ovdašnjih pohanih žaba. A tamburaši kao tamburaši, nadovezali nas se pa lete narudžbe...
Samo dvije vrste vinara opstaju
- Ima samo dvije vrste vinara što opstanu. Oni treće ili ine generacije ili, kako svijet navodi, milijardera koji iz ljubavi odu u vinare pa postanu milijunaši, kazuje nam na svom imanju s vinarijom i vinskim podrumom nad Zmajevcem Draža Slavko Kalazić. Obje “varijante” obilazimo, nakon neminovnog obilaska velebne osječke Tvrđe, pravog baroknog grada što se uzdigao nad Dravom, uz sada predivnu šetnicu. Kalazić nam je prvi domaćin s paletom od šest vina i baranjskim zalogajima.
Slavko je sa 102.000 trsa na 120 do 150 tisuća butelja. Linija bazna, pa srebrna, pa premium, ne znaš od miline koja je koja. Od baznog Sauvignona bijelog, preko kraljice Graševine, Crnog Pinota, Caberneta, do jednog odležanog Traminca, samo za kraljevska nepca. I poštuje baranjsku tradiciju, jer ovdje je na lesnim bregovima uz Dunav sunčanih sati ravno kao Hvaru (2.500-2.600) pa su oduvijek ovdašnja vina s preostatkom neprovrelog šećera, da ne budu prejaka - polusuha ili poluslatka, što nama u Kotarima nije svojstveno.
Ista takva baranjska vina radi i naš stari prijatelj Mihalj Gerstmajer, za nas uvijek Mišika, ali kao treća vinarska generacija. I nakon jelenjeg perkelta čeka nas duga priča o vinu u dubinu 30-tak metara u pješčaniku ukopanog gatora. Mišika je inače moj kralj predikata i poluslatkih i slatkih hrvatskih vina, makar sam ove godine sretan jer je napravio i suhu Graševinu, tek s 3-4 grama neprovrelog šećera, a i suhi Cabernet Sauvignon s 14% alkohola i neodoljivim dodirom slavonskog hrasta, uz perkelt i tekako prija.
Gdje je vino rodilo turizam
Za razliku od Istre, gdje je turizam izrodio vino (masline, tartufe itd), ovdje sada stanuje i turizam, ali prvo što ga je dovelo je bilo - vino. Pa u tome imaju naši Kotarci neku srodnost i s Istranima i s Baranjcima. Istina je da je ovdje turizam tražio vino, ali turizam se u Kotare, u smislu turističkih posjeta, dogodio zbog vina. Ono je i sada premium ponuda Kotara. Nažalost, mi iz kraja s 15 milijuna noćenja, kada je ugostiteljstvo u ruralu u pitanju, imamo učiti od Baranje. Ovdje je gastronomija, uz vino, odskočna daska turizma, a u Kotarima, osim po dogovoru, valja ugostiteljski lokal tražiti svijećom. Baranja, posebice u spoju s Osijekom, je meni dobitna kombinacija kontinetalnog turizma u Hrvatskoj. I kad smo već par stotina metara dalje, valja prije odlaska obići Kopački rit. NIje sezona, ali eto, zbog nas će proraditi i brod po Sakadaš jezeru. Pa gledamo dokle su, do prije dvadesetak godina vraćeni, dabrovi napali bijele vrbe obarajući ih skoro do ulaska u park. Vranci (kormorani) su uvijek tu, rode su otišle, ali čaplje i patke nas časte letovima i začudo, vjerojatno zbog mrtve sezone, evo i našeg i njihovog ponosa - orla štekavca. Pa čak dva. I tako se i mi pridružujemo masi od oko 50.000 posjetitelja koliko ih ovaj dio “hrvatske Amazone” u slivu Drave i Dunava, čije ga poplavne vode hrane, prikupi. A gdje ćemo po povratku svratiti i štogod pojesti i popiti? A gdje nego kod kolega u “hrvatskoj Champagni”, odnosno Plješevici ili Jaski. Pa nas eto put Kolara, ali to je druga priča.
