Ove smo godine dobili tri novine među sortama i vinima, a riječ je o Privlačkoj bilini, Dugovezu s autohtonim sortama te Viogniru kao čuvenoj uvezenoj francuskoj sorti. Osvrnut ćemo se ukratko na pojavu ovih novih sorti i ispitati kakve su im karakteristike, odakle dolaze i što o njima znamo i valja li se radovati njihovom mogućem održavanju u našem prostoru.
Može li zadarska nevolja postati adut?
Zadarska županija najbogatija je sortama grožđa u Hrvatskoj i gotovo je nemoguće nabrojiti sve što se ovdje gaji i radi. Počet ćemo od sorti koje su došle nedavno, a prve priskrbile vrhunska vina ovdašnjim vinarima. Riječ je o tri “kraljevske” francuske sorte Cabernet Sauvignonu, Merlotu i Syrahu. Cabernet i Merlot su iz Bordeaux-a i najsađenije su crne sorte na svijetu. I Syrah je “Francuz”, ali iz doline Rhone i spada u najsađenije sorte na svijetu, posebno otkad su mi slavu proširili Australci dobrim cijenama i prihvatljivim izvedbama, s tim da ga oni, kao i svi Anglosaksonci, zovu Shiraz. Našim su vinarima omilili u suvremenosti, a najveći su nam nasadi na Korlatu. Prvo vrhunsko vino u ovom kraju napravio je Šime Škaulj, pretekavši Korlat čije su izvedbe još bile na “maturiranju” u barriqueu. Potom su deseci vina ovih sorti, kao jednosortna ili u raznim kupažama, ponijela iste oznake i titule priskrbivši ovdašnjim vinara gomilu zlatnih medalja, pa i šampionskih titula. Pa je Mladen Anić dobio prvu oznaku vrhunskog vina za Maraštinu, a onda i za Crljenak (Kaštelanski) koji bi rađe da zovemo Tribidrag, za koji su istu oznaku dobili Kraljevski vinogradi i PZ MasVin. S juga Lijepe naše nam se naselio i pokazao “kraljevskim” Pošip, pa se zalomio i Chardonnay, a došla je i Svrdlovina, pa smo krenuli oživjeti najprisutnije Plavinu i Debit, pa i pomalo odbacivani, u Nadinu sveprisutni,Grenache crni, a onda i onaj bijeli, a Rako je na Pagu već spašavao autohtoni Gegić. Pa je Žuža (Bora vina) bezobrazno južno posadio Sauvignon Blanc. A Tome Glavić bezobrazno sjeverno posadio Grka. Pa se Vučemilović zaigrao ludom kupažom Pošipa, Malvasije dubrovačke i Grka, a ubaci tu i tamo i malo Maraštine. U međuvremenu jedan od spiritus movens-a ovdašnje vinske revolucije prof. dr. Edi Maletić, sadi niz autohtonih sorti koje valja oživljavati zajedno s agro odjelom Sveučilišta u Zadru, pa kod Škaulja sadi portugalske sorte.
I sad ti brendiraj kraj s 15 sorti i više, a nijedna ne “strši”. Gotovo kao što je za svoju Francusku kazao čuveni de Gaulle - “tko može vladati s narodom s 365 vrsta sira”.
Bilina privlačka
U online izdanju Zelene knjige hrvatske izvorne sorte vinove loze, stoji da u kategoriji ugroženosti za Bilinu privlačku - nema podataka?!
Ne postoje povijesni podaci o uzgoju ove sorte. Bulić (1949) u svojoj Dalmatinskoj ampelografiji navodi sinonime Bilina i Bjelina za područje Zadra. U okolici Zemunika i Nina pod ovim je sinonimima determinirao sortu Debit, ali za mjesto Privlaka upitnikom je označio stupac “sorta kojoj odgovara”, što znači da nije znao o kojoj se sorti radi. Ovo ide u prilog pretpostavci da se radi o unikatnoj sorti, koja nije opisana u toj knjizi. Tijekom inventarizacije dalmatinskog sortimenta prije desetak godina ova sorta pronađena je u okolici Zadra, na području Privlake i Nina, gdje se navodno odavno uzgaja.
Od 2013. godine, na zahtjev lokalne zajednice (Općine Privlaka) provodi se projekt revitalizacije ove sorte. Provedbom genetičkih istraživanja, utvrđeno je kako sorta ima unikatan genotip, odnosno da se njezin profil nije poklopio s nekom drugom sortom.
Prema usmenoj predaji u Privlaci, nekada se uzgajala u čistim nasadima, a donedavno se mogla pronaći isključivo u starim mješovitim vinogradima, kao pojedinačni trsovi. Prema riječima mještana, sorta nije osjetljiva na bolesti, a grozdovi su se mogli dugo očuvati nakon berbe, stoga se koristila kao zobatica zimi te kao suho grožđe u kulinarstvu.
Sorta je nestala iz proizvodnih vinograda, a vjerojatno se mogu pronaći pojedinačni trsovi u starim, mješovitim nasadima u Privlaci i drugim područjima u okolici Zadra. Početkom provedbe projekta revitalizacije prije dvije godine spašena je, vjerojatno u posljednji trenutak, s obzirom na to da su napušteni vinogradi odakle su uzimane plemke za propagaciju. U proljeće 2015. godine u Privlaci je podignut vinograd – matični nasad (otprilike 300 trsova), kao prvi rezultat revitalizacije.
Nije poznato egzistira li sorta danas uopće, osim na već navedenim mjestima. Nije poznato ima li je i u drugim područjima Dalmacije, no, s obzirom na dosadašnje rezultate istraživanja, populacija je izuzetno mala i kritično je ugrožena. Kao najvažniju mjeru zaštite potrebno je zainteresirati lokalne proizvođače za ovu sortu te sukladno s time pokrenuti proizvodnju sadnog materijala, po potrebi, a spomenuti matični vinograd registrirati za tu namjenu.
Dugovez- što je to?
U istoj knjizi Dugoveza nema naslovljenog, već stoji Dugovrst bijeli, a u dodatku stoje sinonimi: Dugolist, Dugoviska, Dugovez, Dugovica, Dugovina, Dugovinska, Dugovština, Dugovjesta, Duguljac, Gnjatonja, Dugovist. U kategoriji je kronično ugrožene vrste.
Podrijetlo ove sorte nije sa sigurnošću utvrđeno, međutim Bulić (1949) navodi da se uzgaja na području cijele Sjeverne Dalmacije. Dugovrst bijeli danas se uzgaja na 1,12 ha na području Republike Hrvatske, najviše u podregiji Sjeverna Dalmacija, i to posebice u zadarsko-biogradskom i benkovačko-stankovačkom vinogorju.
Odgovaraju joj duboka, plodna tla. Odgovara joj kratki rez i uglavnom se uzgaja na račvastom uzgojnom sustavu “en gobelet” ili složenom sustavu uzgoja poput kordonca. Međutim sorta dobro podnosi i visoke uzgojne oblike poput pergola. Sorta je prepoznatljiva po izrazito dugim grozdovima. Naime grozdovi mogu biti i 50 cm dugi i teški do 3 kg (Bulić, 1949.). Vino se rijetko proizvodi od ove sorte, obično se bere zajedno s drugim sortama.
Sorta je vrlo rijetka te se uzgaja na uskom arealu na području Ravnih kotara. Opstanak ove sorte ovisi isključivo o pojedinim lokalnim vinogradima budući da je cijepljenje na stalno mjesto jedini način razmnožavanja ove sorte.
Sorta je, s obzirom na malu te lokalno rasprostranjenu populaciju, vrlo ugrožena. Primke ove sorte čuvaju se u Kolekciji hrvatskih autohtonih sorata vinove loze u Zagrebu. Sortu bi trebalo revitalizirati i na taj način osigurati njezin trajni opstanak na ovom prostoru.
U Stankovcima su se pojavila dva uzorka Dugoveza od kojih je jedna odbačen zbog mana, dok je Dražen Orlović za svoj dobio srebro i 81.67 bodova. Napomenimo da, kad se vino stavlja na tržište, ako je ocjena kušača u Zavodu za vinarstvo i vinogradarstvo 82 boda, ima pravo nositi oznaku “vrhunsko”, dakle ovo je nadomak toga.
Viognier
Viognier naziv jednog od brojnih bijelih francuskih kultivara grožđa (čije se porijeklo povezuje i sa hrvatskom vinskom sortom s otoka Visa – možda sa vugavom – Dalmacija, koja je vjeruje se, bila osnova za kakvoću vina s tog otoka, što ga hvali Agatarhid, da bi prema jednoj legendi još u doba rimskog cara Proba bila prenijeta u francusku vinorodnu pokrajinu Côtes du Rhône). Zahvaljujući obilnom urodu i kakvoći vina proizvedenog iz ove sorte, uzgoj se je proširio i na neka vinogradarska područja u Australiji, u Kaliforniji, Argentini i Čileu (izvor: Vinopedija).
Zbog sposobnosti obilnog nakupljanja sladora (poglavito na mediteranskom području), vina su stasita, aromatična, a okusom podsjećaju na muškat, chardonnay i rajnski rizling. Iako nije uvrštena među preporučene sorta u RH, neki je istarski vinogradari (s područja zapadno istarskog vinogorja) uspješno o uzgajaju i nude tržištu.
Dio međunarodnih izvora goviori o tome kako je podrijetlo grožđa Viognier nepoznato. No, ipak se navodi, u nizu izvora, priča slična našoj, pa se pretpostavlja da je to drevna sorta grožđa, koja vjerojatno potječe iz Dalmacije.
Jedna legenda kaže da je rimski car Prob(us) - onaj kojeg su vojnici ubili jer ih je tjerao da kad ne ratuju sade vinograde, a koji je inače nakon 200 godina dokinuo Domicijanovu zabranu sadnje grožđa u sjevernim predjelima čime je čuvao rimsku trgovinu, donio vinovu lozu u regiju 281. godine nove ere; zapakirano sa Syrahom na teretnom brodu koji plovi rijekom Rhône, na putu za Beaujolais kada ga je zarobila, blizu mjesta današnjeg Condrieua, lokalna skupina odmetnika poznatih kao “culs de piaux”.
Podrijetlo imena Viognier također je nejasno. Najčešći imenjak je francuski grad Vienne, koji je bio glavna rimska ispostava. Druga legenda kaže da je dobio ime prema rimskom izgovoru via Gehennae, što znači “Put doline pakla”.
Viognier je nekoć bio prilično uobičajen. Godine 1965. grožđe je gotovo izumrlo, a izvor je izvijestio da je samo osam hektara u sjevernoj Rhône proizvodilo samo 1900 litara vina u to vrijeme. Vinu je u suvremenosti porasla popularnost i cijena, a povećao se i broj nasada. Rhône sada ima više od 300 hektara, a sadi se i diljem svijeta, pa i kod nas u Kotarima.
Godine 2004., DNK profiliranje provedeno na Kalifornijskom sveučilištu u Davisu, pokazalo je da je grožđe blisko povezano s pijemontskim grožđem Freisa i da je genetski rođak Nebbiola (inače crnog i okosnice čuvenog Barola).
