Najveći seljački prosvjedi u povijesti EU-a mogli bi obilježiti ovu zimu. Iako prosvjedi i bune seljaka nisu novost u povijesti, kako Hrvatske, tako i mnogih drugih zemalja, upravo ta činjenica, da ih možemo dokumentirano pratiti još od 14. stoljeća, daje ovim pokretima posebno značenje, jer nema puno društvenih procesa koji su uspjeli pokazati toliku dugovječnost. Možda i stoga što je osnovna djelatnost sela i njegovih stanovnika - proizvodnja hrane - vječna i svevremena i samim time neosjetljiva na društvene procese.
Jedna u povijesti dobro obrađenih buna bila je Jacquerie (Žakerija) u sjevernoj Francuskoj, nazvana tako po vođi Jacquesu Bonhommeu. Izbila je 1358. godine, a predhodili su joj porazi Francuske u Stogodišnjem ratu protiv Engleza. U bitki kod Poitiersa 1356. zarobljen je i sam kralj Ivan II Dobri te je vrhovna vlast prešla na Stalešku skupštinu što se ubrzo pretvorilo u anarhoidnu diktaturu najkrupnijih vlastelina kojima Skupština nije mogla ništa. Porezi su se podizali zbog rata, a mnogi su feudalci povećali i količinu tlake za kmetove radi obnove ratom porušenih gospodarstava. K tome je zemlja bila preplavljena različitim bandama koje su otimale imovinu po selima. Nesposobnost vlasti da podanicima u trenutku kad od njih traži dodatne žrtve, pruži odgovarajuću zaštitu, smatra se danas jednim od osnovnih povoda ove pobune.
Prevaren seljački kralj
Buna je, međutim, više bila niz neorganiziranih nasilnih činova u kojima se zauzimalo dvorce, pljačkalo imovinu i na svirepe načine ubijalo njihove stanovnike. Premda je Jacques Bonhomme bio izvikan za seljačkoga kralja, u djelovanju pobunjenika je manjkalo neke opće strategije. Neki smjer pobuni moglo je dati savezništvo s nezadovoljnicima u Parizu koje je predvodio vitez Etienne Marcel, no savezništvo nije dugo potrajalo jer su pariški ustanici ubrzo poraženi. Dan nakon toga Jacques Bonhomme otišao je na pregovore s Karlom II Navarskim gdje je suprotno običajima i zadanoj riječi bio odmah bačen u tamnicu. Feudalci su se pravdali da obveza časne riječi ne može vrijediti u pregovorima s pobunjenim kmetovima. Jacquesa su pogubili mučeći ga usijanim željezom, a njegova vojska je uskoro doživjela poraz te je buna slomljena nakon mjesec dana.
No Žakerija je bila samo jedna u nizu seljačkih nemira koji su potresali Europu u prošlosti. 20-ak godina kasnije izbio je u Engleskoj seljački revolt, a pobune su se nastavile i u 15. stoljeću: u Švedskoj (1434.-1436.), u Sedmogradskoj pod vodstvom Antala Budaia Nagya (1437.-1438.), u Franačkoj 1476., Koruškoj 1478., a nemiri u jugozapadnoj Njemačkoj trajali su od 1493. do 1517.te zajedno s ustankom u Würtenbergu 1514. predstavljali uvod u Veliki seljački rat koji je harao svim njemačkim zemljama 1524. - 1526. U međuvremenu su bune izbijale i u Mađarskoj (Doszina pobuna 1514.), Koruškoj (1514.) i Falačkoj (1525.). U drugoj polovici 16. stoljeća seljačke pobune zahvatile su i hrvatske zemlje, otok Hvar, Istru, Banovinu, a poglavito Hrvatsko Zagorje gdje je 1573. izbila velika Seljačka buna Matije Gubca. No situacija se u Europi nije smirivala ni kasnije. Tako povijest bilježi dva Gornjoaustrijska seljačka rata: 1595.-97. i 1626., zatim seljački ustanak u Donjoj Austriji 1632. kao i Švicarski seljački rat 1653. kao i ustanak Pugačova u Rusiji 1773.-1775.
Nacionalni i vjerski bunt
Seljačke bune su uglavnom redovito završavale porazom seljaka i krvavom odmazdom pobjednika, premda treba reći da ni seljaci nisu štedjeli svoje protivnike. Ipak, bilo je i takvih pobuna koje su postigle i određene uspjehe, a najvažnija između takvih je Engelbrektov ustanak u Švedskoj 1434. -1436.
Seljačke bune su često bile isprepletene s rješavanjem nacionalnih i državotvornih pitanja što se može pratiti i na Velikom seljačkom ratu u Njemačkoj koji je uz sve to bio uvjetovan i vjerskim borbama. Iz tog rata svoj korijen vuku i anabaptisti čiji je glavni predstavnik, Thommas Münzer, bio jedan od seljačkih vođa. “Dvanaest točaka” koje je donio tzv Seljački parlament, smatraju se prvom deklaracijom o pravima čovjeka u povijesti, zahtijevaju između ostalog tjelesnu slobodu seljaka koji ne mora biti vezan za zemlju, kao i uspostavu javnih, općinskih zemljišta kojima bi se svi mogli služiti bez naknade.
Ratni profiteri
Odredba o “vječnoj vezanosti za zemlju” koju je ugarski sabor donio 1514. potaknut upravo Doszinom seljačkom bunom, bila je i jedan od glavnih uzroka seljačke bune u Hrv. Zagorju i Štajerskoj 1573. Slavonski sabor u Križevcima je 1540. donio određene izmjene tog zakona i dopustio pod određenim uvjetima odlazak kmetova sa zemlje, no to nije bilo dovoljno. Također su nastojanja feudalaca da davanja uzimlju u plodovima, a ne u novcu, jedan od glavnih generatora pobune. Feudalci su, naime, tu robu potom prodavali vojsci, često veoma skupo, na što su se vojni zapovjednici žalili sve do Beča, dok su seljacima zabranjivali trgovinu s vojskom. Tako su bogaćenje jednih i osiromašenje drugih postala dva usko povezana procesa kojima bi se i danas dalo naći paralela.
Progon stranaca u Istri
Buna je 1570. izbila i u Istri i to zbog uvođenja na poreza na vino. Bila je koncentrirana na pazinsko područje, dakle u carskom dijelu Istre i u njoj je sudjelovalo oko dvije tisuće seljaka po čemu vidimo da je vinarstvo u Istri i tada bilo važna grana gospodarstva. U mletačkom, pak, dijelu Istre događali su se u to doba veliki potresi i sukobi među kojima su ulogu imali i seljački nemiri koji nisu uzeli oblik bune, nego stanja trajne nesigurnosti i mnoštva sitnih sukoba svakoga sa svakim. Do Istre su tada dosezali i turski jurišnici, akindžije, a zemlja je zbog ratova, bolesti i zanemarenosti bila prilično opustjela. Pokušaji Mlečana da u više navrata 1540.-1543. u Istri naseli Grke sa svojih posjeda u Sredozemlju, uglavnom su završavali neuspjehom zbog protimbe domaćeg stanovništva. Pulski plemići suprotstavljali su se i doseljenicima iz Bologne koji su dovedeni 1560. kad je u tom talijanskom gradu vladala nezapamćena glad i bijeda, no u Puli su Bolonjezi koji su se bavili ugostiteljstvom i konačištima bili dočekani krajnje neprijateljski, a neki su i ubijeni. Novi val doseljenika stigao je u Istru 70-ih godina 16. stoljeća i to najviše iz okolice Zadra i Šibenika. Doseljenici su se smjestili u selima Marčan, Pomer i Muntić, a kao prve su zabilježene obitelji Marković, Černigorac, Milović, Radivojnić, Slipšević i Stipanović koje su stigle s područja Velima, Nadina i Zvonigrada. No problemi raspodjele zemlje između novopridošlih i starosjedilaca, doveli su do čitavog stoljeća sporova, bezakonja i nasilja koje se tek malo smirilo s donošenjem katastika 1614.
Seljački nemiri bili su karakteristični i za zadarske otoke krajem 18. i u 19. stoljeću, budući je kmetstvo na našem arhipelagu, makar formalno, počelo nestajati tek u prvim desetljećima prošlog stoljeća.
