Prvo naselje u Ninu nastalo je na južnom rubu SolaneSolana Nin
StoryEditor
NASELJEN JE BIO JOŠ U PRAPOVIJESTI

Ninjani se prvi puta spominju još u IV. stoljeću prije Krista

Sam otok na kojem se s vremenom razvio grad, bio je naseljen već od 9. stoljeća prije Krista. Tadašnji stanovnici, Liburni, daju ovome naselju ime Aenona, od kojega potječe i današnji naziv – Nin. Kroz starije i mlađe željezno doba, Aenona se razvija kao jedno od značajnih liburnskih središta i sjedište teritorijalne zajednice Enonjana

Grad Nin, jedno od glavnih središta ranosrednjovjekovne hrvatske države, bio je naseljen već u mlađe kameno doba. Povoljan geoklimatski položaj, mogućnost eksploatacije soli, plitka laguna koja znači sigurnost od napada s mora i plodne ravnice završnog, sjeverozapadnog dijela Ravnih Kotara, vjerojatno su privukle prve stanovnike čije tragove nalazimo tristotinjak metara južnije od današnjeg naselja na otočiću.

Stariji neolitik

“Nalazište starijeg neolita u Ninu, smješteno je oko 300 metara južno od otoka, na južnom rubu Solane i na prijelazu iz niskog ravnog zemljišta u blago uzvišenje, ili na prijelazu iz jednog prirodnog korita u baru. Odmah 20-50 metara ispred nalazišta nalazilo se korito i ušće potoka Jaruge (Ričine), koji je i uvjetovao naseljavanje na tom položaju. Korito potoka zatrpano je izgradnjom Solane,” pisao je o prapovijesti Nina Šime Batović u zborniku Povijest grada Nina”, kako slijedi.

“Više kremenih predmeta našlo se iskapanjem humka Matzeriza, smještenog oko 200 metara južno od neolitskog nalazišta, od kojih neki imaju jasna neolitska svojstva i potpuno se uklapaju među materijal starijeg neolita, ali se tu nisu nalazili u prvotnom položaju, nego su naknadno donijeti na to mjesto. Nekoliko kremenih predmeta neolitskih svojstava sakupljeno je prije Prvog svjetskog rata, ali se ne zna ni okolnosti nalaza niti su poznati drugi podaci. Među njima se nalaze oruđa mlađih svojstava od starijeg neolita, koja mogu pripadati srednjem ili mlađem neolitu. Zato je sasvim moguće da se u blizini nalazi mlađe neolitsko naselje,” navodi Batović koji također piše kako se među ostatcima naselja u Ninu bio pronašlo životinjske kosti, pretežito ovce, koze i goveda, a zatim morske školjke i to najviše vrsta Cardium i nešto Spondylusa. Zaključak je da su to sve ostatci prehrane koji ujedno daju uvid u tadašnje gospodarstvo. Također se pronašlo kamena oruđa i zemljano posuđe.

Zemljano posuđe

Kamena oruđa bila su veoma sitna i sastojala su se od nožiča, strugala, svrdla, oštrica, a pronađen je i ručni žrvanj od pješčenjaka.

Zemljano posuđe izrađivalo se ručno bez pomoći lončarskog kola, a materijal je bila slabo pročišćena zemlja, izmiješana s velikom količinom krupnih kamenčića, redovito vapnenca, a ponekad i kalcita. Peklo bi ga se na otvorenoj vatri i imalo je ponajviše tamnosmeđu boju pečenja. O posudama Šime Batović navodi sljedeće:

Ukrašavanje posuda

image

Ostatci hrama boginje Dijane

Luka Jeličić

“Posude imaju bačvasti-kuglasti oblik ili su to stožaste zdjele s ravnim ili malo udubljenim dnom. Samo ponekad posude imaju prstenaste ručice ili rupice za vješanje ili nošenje. Veći broj posuda prije pečenja se ukrašavalo, najčešće tehnikom utiskivanja ili žigosanjem, nešto manja količina ukrašena je udubljenim crtama, a najmanji broj posuda ima jednobojno premazanu površinu, crnkastom, crvenkastom, tamnosmeđom ili žućkastosmeđom bojom. Pojedine posude ukrašene su urezanim crtama, a pojedine crvenom inkrustacijom. Žigosani ukras najčešće se izvodio otiskom ruba narebrenih i glatkih školjaka Pectunculus, Cardium i slično, a ponekad i poleđinom školjke Cardium, zatim ubodima raznim drugim predmetma...” napisao je Batović koji je i ustvrdio da se prema svojstvima privrede i kulture, u prvom redu zemljanog posuđa i načina njegovog ukrašavanja, jasno je da se u Ninu nalazi napredniji stupanj starijeg neolita. To u prvom redu dokazuje položaj naselja uz plodno zemljište, tragovi zemljoradnje i stočarstva, dosta naprednija obrada zemljanog posuđa koje se sada ukrašava raznim i novim tehnikama, osobito udubljivanjem i premazivanjem bojom, po razvijenijim motivima i pravilnim kompozicijama, pogotovo cik-cak ukrasom pomoću školjaka, tipični za drugi stupanj starijeg neolita, pa geometrijski pravocrtnim motivima koji će kasnije obilježavati srednji neolit. Sve su te pojave nepoznate u prvom stupnju starijeg neolita, zaključio je Šime Batović te istaknuo kako nalazište u Ninu ima osobitu vrijednost za proučavanje jadranskih neolitskih kultura.

Grad na otoku

Sam otok na kojem se s vremenom razvio grad, bio je naseljen već od 9. stoljeća prije Krista. Tadašnji stanovnici, Liburni, daju ovome naselju ime Aenona, od kojega potječe i današnji naziv – Nin. Kroz starije i mlađe željezno doba, Aenona se razvija kao jedno od značajnih liburnskih središta i sjedište teritorijalne zajednice Enonjana.

Vjeruje se da se ime Nina najranije javlja u djelu Periplus grčkog pisca Pseudo Skilaka iz IV. stoljeća prije nove ere. On u svom djelu spominje mjesto “Emionoi”, a za što se misli da je iskrivljeni oblik riječi “Ainonoi”, odnosno Enonjani - Ninjani.

Liburnska Aenona nastavlja svoj život i nakon dolaska rimske vlasti na istočnu obalu Jadrana. Već u 1. stoljeću poslije Krista Aenona postaje rimski municipij što znači da su njeni stanovnici imali status punopravnih rimskih građana. U rimskome razdoblju nastaje i velebni Dijanin hram, a sačuvani su i kipovi rimskih careva među kojima se ističe onaj Augusta Oktavijana. Iz toga doba sačuvani su natpisi koji svjedoče o tadašnjim stanovnicima Nina. Poznati su Gaj Julije Kurtik koji je financirao izgradnju mosta, zatim gradski službenik – edil, Kvint Bebije Zuprik koji podiže tabernu i pergulu te Cinije Ganialis koji obnavlja svetište boga Janusa i podiže mu kip. Osim rimskih božanstava u Ninu se štuju i domaća, liburnska, kao što su Anzotica, Iicus i Latra.

20.03.2024., 15:28h

IVAN STAGLIČIĆ
19. svibanj 2024 19:56