Procjenjuje se da usamljenost godišnje pridonosi s više od 871 tisuću smrtnih slučajeva. Osim individualne, cijena je i društvena – kroz opterećenje zdravstvenog sustava i gubitak radnih mjesta.
U potrazi za odgovorima na pitanje koliko je usamljenost izražena u Hrvatskoj i kako se njome bavimo u zdravstvenom sustavu, razgovarali smo s dr. Goranom Arbanasom, psihijatrom iz Klinike za psihijatriju Vrapče.
Koliko je usamljenost izražena u Hrvatskoj?
Nažalost, u Hrvatskoj nemamo precizne podatke koji bi dolazili iz kvalitetno provedenih istraživanja na slučajnom uzorku. No, mi u struci u svakodnevnom kliničkom radu vidimo da je usamljenost sve prisutnija. Promijenila se struktura društva – ljudi sve češće žive sami. Prije 50 godina većina ih je živjela unutar šire obitelji, često s tri generacije pod istim krovom. Danas imamo sve više nuklearnih obitelji ili pojedinaca koji žive potpuno sami.
Na temelju kliničkog iskustva rekao bih da usamljenost postaje sve ozbiljniji problem i kod nas, iako bismo za čvrste zaključke trebali bolju statističku podlogu.
Tko je najugroženiji?
Najviše su pogođeni stariji ljudi, osobito oni koji ostanu bez bračnog partnera. Oni su izloženi i fizičkim i emocionalnim posljedicama – imaju više kroničnih bolesti, a istodobno gube životne oslonce i rutine. Promjene u načinu života, digitalizacija društva i sve brži tempo dodatno ih izoliraju.
S jedne strane, stariji su često teže pokretni, a s druge strane nedostaju im digitalne vještine za uključivanje u suvremene oblike komunikacije. Za razliku od mladih koji se snalaze na društvenim mrežama, stariji su često isključeni i s te strane.
Rješenje bi trebalo biti dvostruko: fizička mjesta za druženje i paralelno, edukacija starijih za korištenje osnovne tehnologije – kako koristiti mobitel, kako uspostaviti videopoziv. Neke općine već rade na tome i pokazuju da je moguće, ali takvi primjeri još su rijetki.
Kako zdravstvo prepoznaje usamljenost?
Usamljenost nije medicinska dijagnoza, ali znamo da je u snažnoj korelaciji s duševnim bolestima. Ljudi koji boluju od depresije, primjerice, gube interes za aktivnosti, povlače se i prestaju se družiti. Usamljenost je tu često posljedica bolesti, ne uzrok.
Kod shizofrenije, osoba može izgubiti emocionalnu potrebu za kontaktom, pa je i to vrsta usamljenosti. Povezanost između usamljenosti i duševnih bolesti postoji, ali ne možemo reći da je jedno uzrok drugog – u nekim slučajevima obje pojave proizlaze iz nekog trećeg faktora.
Postoji li terapija za usamljenost?
Ne postoji terapija za usamljenost kao takvu, jer ona nije dijagnoza. No, ako usamljenost dovede do depresije, anksioznosti ili drugih psihičkih simptoma, tada liječimo bolest, ali radimo i na uzrocima. Važno je ojačati socijalne vještine i uključiti osobu u zajednicu.
U tome veliku ulogu imaju multidisciplinarni timovi. U Klinici Vrapče imamo psihijatre, psihologe, socijalne radnike, socijalne pedagoge i radne terapeute. Organiziramo posebne grupe – za starije, mlade, trudnice i žene koje su nedavno rodile. Pristup se mora prilagoditi specifičnostima svake skupine.
Postoje li razlike između muškaraca i žena u načinu suočavanja s usamljenošću?
Muškarci i žene jednako pate od usamljenosti, ali se različito s njom nose. Žene će se češće javiti liječniku, ranije potražiti pomoć i otvorenije govoriti o svojim osjećajima. Muškarci su skloniji potiskivanju emocija.
Društvo dodatno utječe na te razlike. Muškarci se odgajaju da budu “čvrsti”, da ne pokazuju slabost. Žene, s druge strane, često preuzimaju emocionalnu brigu za obitelj, što ih čini otpornijima u emocionalnom smislu, ali i izloženima većem opterećenju.
Samopomoć i bijeg u ovisnosti – različiti odgovori na usamljenost
Kod muškaraca konzumacija alkohola društveno je prihvatljivija nego kod žena. Ako vidimo pijanog muškarca na cesti, to možda nikome neće biti ugodno, ali društvo će to tolerirati više nego istu situaciju sa ženom. Žena koja pije bit će znatno više stigmatizirana.
Zbog tih različitih društvenih stavova, muškarci i žene različito reagiraju na usamljenost. Muškarci češće posežu za alkoholom kao načinom suočavanja, dok će žene češće iskazivati depresivne simptome i tražiti pomoć. Muškarci, u skladu s očekivanjima društva, teže priznaju slabost ili emocionalnu ranjivost. Očekuje se da “sami sve riješe”, da budu jaki, ne pokazuju emocije – i to je jedan od razloga zašto češće potiskuju osjećaje.
Rodne razlike u terapiji – tko traži pomoć, a tko ne
Imate li u terapijama otprilike jednak broj muškaraca i žena?
Ne, i to odražava upravo te društvene konstrukte. Na odjelima koji se bave depresijom i anksioznošću imamo više žena nego muškaraca. Na odjelima za ovisnosti, obrnuto – muškaraca je više. Na forenzičkom odjelu, gdje su osobe koje su počinile kaznena djela, muškarci su izrazito zastupljeni.
Jedini odjel gdje imamo približno jednak broj muškaraca i žena odjel je za psihoze, poput shizofrenije, jer je riječ o biološki determiniranoj bolesti koja ne ovisi o društvenim čimbenicima. Slično je i kod demencija.
Ipak, kod starijih osoba imamo više žena u statusu udovica nego muškaraca – i to iz dva razloga: žene žive dulje i često su u braku s nešto starijim muškarcima. U konačnici, češće ostaju same. (Hina)
