Tjelesno orijentirana psihoterapija i fizička aktivnost sjajno se nadopunjujuOsobni album
StoryEditor
IVANA RAKULJIĆ

Traume se očitavaju kroz razne pokrete tijela kojih u većini slučajeva nismo ni svjesni

Sjedilačko smo društvo koje je više-manje zatočeno ne samo u četiri zida, već u ‘zidovima’ vlastitih ponavljajućih destruktivnih misli, kaže Rakuljić

Nesrazmjer između suvremenog načina života i prirodnog ritma stvara niz problema za naše fizičko i mentalno zdravlje, ali postoji alat koji nam može pomoći u ponovnom povezivanju s prirodom i oslobađanju od stresa, a to je fizička aktivnost.

Fizička aktivnost, a samim time i tjelesno orijentirana psihoterapija, oslobađa i rasterećuje um kroz davanje prisutnosti na tijelo. Razgovarali smo s Ivanom Rakuljić, polaznicom pete godine edukacije integrativne tjelesno orijentirane psihoterapije i zagovornicom hiking terapije, kako bismo istražili kako ova praksa može transformirati naš odnos prema sebi i svijetu oko nas.

Tijelo pamti

Tjelesno orijentirana integrativna psihoterapija je pravac koji naglašava važnost tijela i tjelesnih procesa.

- Fokus se stavlja na senzacije koje se bude tijekom obrađivanja tematike koja je prisutna. Temelji se na teoriji i praksi koja ukazuje da tijelo i tjelesne blokade ukazuju na određenu problematiku. Kroz osvještavanje senzacija, imenuju se emocije vezane za istu te ovisi o potrebi klijenta kroz četiri ključa: glas, pokret, dah i svjesnost se vodi daljnji proces u oslobađanje potisnutih sadržaja u sustavu klijenta, započinje Rakuljić i objašnjava zašto se naziva integrativnom metodom:

- Uključuje različite metode i tehnike kako bi se zaokružio cijeli proces. Od senzacije, do emocije i razumijevanja iste. Svrha je uključivanja svih dijelova u jedan proces.

Umjesto da se fokusira isključivo na kognitivne procese ili verbalne izraze, tjelesno orijentirana psihoterapija istražuje tjelesne senzacije, pokrete i druge manifestacije kako bi otkrila dublje slojeve emocionalnih problema, ali i potencijala za osobni rast.

- Pogotovo kada pričamo o traumama koje su nastale u prenatalnom i natalnom periodu, ali i oni duboko potisnuti nesvjesni sadržaji koji se očitavaju se kroz razne pokrete tijela kojih u većini slučajeva nismo ni svjesni. Tijelo pamti, tijelo upija i tijelo priča. Tjelesna smo bića, ako osjećamo primjerice tugu, sasvim je prirodno da je propustimo kroz tjelesni vid - suze. Isto tako bilo koju drugu emociju. Ako to potisnemo, stvara se određeni grč ili blokada koji se onda manifestira kroz različite tjelesne oblike, objašnjava Rakuljić.

Boravak u prirodi

Ovakav vid psihoterapijskog pravca ističe se po svojoj orijentaciji prema klijentu, ali također naglašava važnost odnosa koji se razvija između klijenta i terapeuta.

- Psihoterapeut je otvoren i prati klijentove potrebe. Klijent je taj koji možda u tom trenu nesvjestan, vodi svoj proces - ovisi koja se senzacija pojavi, emocija koja se “digne” - određuje sami tijek terapije. Nema unaprijed zadanog programa slijeda terapije niti očekivanja od strane psihoterapeuta. Bitno je da se stvori odnos u kojem se klijent osjeća sigurno, podržano i da vjeruje svom terapeutu. Naravno, ako postoje blokade u istom - prihvaća se i istražuje dalje što je potrebno klijentu da se opusti u tom odnosu. Također, prihvaćanje klijentove trenutne istine od bitnog je značaja za ovakav vid terapije, naglašava Rakuljić.

Boravak u prirodi jedan je od ključnih alata u reguliranju našeg živčanog sustava. Aktivnosti poput planinarenja pružaju nam priliku za opuštanje, smanjenje stresa i ponovno povezivanje s prirodom, što može imati iznimno pozitivan utjecaj na naše fizičko i mentalno zdravlje.

- Sami vid uspona na brdo, planinu ili boravak u dubokoj šumi ili pokraj rijeke predstavlja terapiju za sebe. Ono što u tom procesu prepuštanja vođenju prirode izostaje je svjesnost o bivanju u tom samom procesu. Boravak u prirodi i dobrobiti koje se dobivaju od istog upotpunila sam vježbama koje uključuju pokret, glas, dah i svjesnost, ali druge tehnike i metode koje dodatno izučavam, kaže Rakuljić.

image

Ivana Rakuljić

Osobni album

Prisutnost kao vrlina

Današnje vrijeme obiluje distrakcijama koje često dovode do gubitka vještine prisutnosti. Putem elementa tišine, grupnih vježbi i vježbi u paru, Rakuljić nastoji ponovno uvesti prisutnost kao ključnu vrlinu u svakodnevnom životu.

- Primjerice, svjesni i uzemljeni vrisak s planine pomaže za o(t)puštanje emotivnog tereta. Planinarenje ili šetnja kroz šumu odvija se u tišini kako bi se maknuo fokus s čavrljanja koje nas većinom odvaja od tijela, i kako bi se povećala prisutnost na ono što je u tijelu dok koračamo, ali i na prirodu koja nas okružuje, ističe Rakuljić.

Tjelesno orijentirana psihoterapija i fizička aktivnost poput planinarenja sjajno se nadopunjuju.

- Sjedilačko smo društvo koje je više/manje zatočeno ne samo u četiri zida, već u “zidovima” vlastitih ponavljajućih destruktivnih misli. Vjerujem da ste svi već čuli za mehanizme kojima se tijelo i psiha brane kada se osjetimo ili smo se davno nekad osjetili ugroženima (FREEZE, FLIGHT, FIGHT, novije i FAWN). Kroz tjelesnu aktivnost i tjelesno orijentiranu psihoterapiju tijelo dobiva priliku da polako izađe iz tog poznatog mehanizma i ponovo proteče, kaže Rakuljić.

U redu je ne osjećati se dobro

Otvoreni prostor omogućuje nam da se oslobodimo svakodnevnih ograničenja, pružajući nam prostor za izražavanje i istraživanje dubljih slojeva naše osobnosti koju svjesno ili nesvjesno skrivamo.

- Većinom mi se sudionici Hiking therapy javljaju nakon radionice da se osjećaju rasterećeno, oslobođeno i protočno, ali i da su iskustveno spoznali nešto više o sebi. Priroda je zrcalo autentičnosti i kao takva nam primjerom pruža vrijeme i prostor da se prepustimo još dublje i više samim sebi, ističe Rakuljić.

Odmakom od prirode, neizbježno smo se udaljili i od samih sebe, a na taj smo način izgubili osjećaj povezanosti s vlastitom suštinom i unutarnjim mirom koje nam priroda pruža.

- Tijelo boravkom u prirodi dobiva sve potrebne nutrijente, tako da bez da poduzimamo neke konkretne radnje već dobivamo mnogo u biološkom smislu, još kada sve to povežemo s iskustvenim vježbama i prisutnošću - koristi su neprocjenjive. Vraćanjem prirodi, pozvani smo da se vratimo i unutrašnjoj prirodi. Ono što još primjećujem kod prijašnjih sudionika je to iskustvo čovječnosti i jednostavnosti koje osjete – da je u redu biti “samo” čovjek koji ima u sebi svjetlo i tamu, baš kao što priroda ima dan i noć, zaključuje Rakuljić.

16.04.2024., 15:47h
20. svibanj 2024 02:47