Ana Kolega zadarska je umjetnica koju je hrvatska umjetnička scena odavno prepoznala. Održala je mnoge skupne, ali i samostalne izložbe. Svoju galeriju otvorila je i u Zadru, stoga i sami možete zaviriti u njezino malo carstvo umjetnina.
Anina ljubav prema slikarstvu rodila se još u višim razredima osnovne škole, tada je počela intenzivnije crtati i slikati.
- Kada mi je crtanje na neki način postalo uzbudljivo, tada sam počela dobivati i pohvale od svojih vršnjaka pa je to zasigurno utjecalo da sve više crtam i razvijam maštu. Rekla bih da se tada produbio moj interes za umjetnost. Kao dijete jako sam voljela čitati, stvarati predstave za roditelje, razvijati svoje prostore iz mašte i stavljati ih u stvarnost, započinje Ana.
Tako je zapravo i spoznala svoju umjetničku crtu.
- To su bila drugačija vremena, tako da, osim školskih, nisam pohađala nikakve izvanškolske aktivnosti koje bi vodile u tom smjeru. Međutim, imala sam sestre i rođakinje kao svoje sustvarateljice, publiku i divnu mogućnost da vrijeme provodimo u slobodnoj igri. Čini mi se da je danas u umjetnosti u odrasloj dobi, kada moraš funkcionirati na tisuću drugih polja, taj prostor slobodne igre najteže zadržati, dodaje.
Važnost fakultetskog iskustva
Ana je završila Tekstilno-tehnološki fakultet i ALU. Obrazovanje je, kaže nam, uvelike utjecalo na njezin rad. Pobornica je i cjeloživotnog učenja pa bi, ukoliko bi pronašla nešto što je njoj zanimljivo, zasigurno upisala još neku edukaciju.
- Fakulteti su utjecali na mene na više načina. Prije svega dođete u podržavajuće okruženje koje Vas usmjerava u pravcu koji Vas zanima. Ljudi oko Vas imaju iste interese, razmjenjujete ideje, kroz suradnju učite i od profesora i od svojih kolega. U jednoj takvoj atmosferi čovjek zaista može procvjetati i razvijati se slobodno. To je, rekla bih, ono što čovjeku nedostaje kasnije nakon Akademije - ti svakodnevni susreti, razgovori, konstruktivne kritike i podrška. Umjetnost je usamljena djelatnost, a umjetniku je potrebna neka vrsta timskog rada u smislu refleksije prije nego izađe pred ljude, govori nam Ana.
Fakultetsko joj je obrazovanje, izuzev poticajne atmosfere i međusobne podrške, omogućilo i da dodatno izoštri svoje vještine.
- Zatim, tu je znanje koje dobijete i u tehničkom smislu. Svakodnevnim radom razvijate razne vještine koje su Vam kasnije neophodne da izrazite sebe. Istaknula bih kako je možda najvažnije od svega to što sam naučila koliko svakodnevni rad i ta vrsta umjetničke discipline daje rezultate. Inspiracija ne pada s neba i budemo li samo na nju čekali, teško možemo očekivati neki napredak. Bitna je navika da svaki dan provodite u ateljeu, ne nužno slikajući, ali istražujući, osluškujući i bivajući prisutan na razne načine. To je kao da imate vrt koji njegujete, ako ga zanemarite, on će jednostavno početi odumirati, poručuje Ana.
Pronalazak inspiracije
Kreativni proces je nešto što se konstantno odvija unutar nje same.
- Slike koje vidim, život koji vidim i koji mi se događa, promišljanja o tome, to je ono što me inspirira i potiče kreativni proces.
Ponekad je vrelo njezine inspiracije i miris djetinjstva, sjećanje na bezbrižne dane koje bi provodila s bakom i djedom.
- Za mural u Kalima bila sam inspirirana najviše sjećanjima iz djetinjstva i ljetima provedenima u Kalima. Naime, prvi mural usko je vezan uz moje sjećanje na babu i dida. Did je bio ribar, a baba je svako jutro bila za špaherom, ručak bi obavezno bio u podne. Često je nas djecu slala na portić da vidimo je li did dolazi, a i ona bi se često spuštala provjeravati ako bi joj se činilo da se ribarenje odužilo. Drugi mural je trebao biti vezan uz prvi i uz ribarstvo u Kalima. Tako sam kroz njega izrazila sve ono što mi je tipično za Kali, a i mnoga dalmatinska mjesta, što nažalost odumire s ovim vremenima. Prije svega, tu su ćakulone, naime i danas je običaj da se starije žene okupljaju u neku uru, side ispod nekog zidića i razmjenjuju “informacije” ili kako bi rekli u Kalima “dolaze na seđu”. One promatraju i pogledom komentiraju mladi i zaljubljeni par. Na lijevoj strani murala on je ribar i daje mladoj buket od riba. U pozadini vidimo ribarsku flotu brodova, nekad ponos mjesta, danas, nažalost, i ribarstvo nestaje, s njim i brodovi, tako da sam iskoristila priliku da ovjekovječim njihova imena, ona kojih se sjećam kao dijete, kada smo ih promatrali kako defiliraju ispred kuće. Da ih se barem tako pamti. Tu su i kaljski portići koje obožavam, uz dozu sjete pojašnjava nam Ana.
Mještanima je bilo drago vidjeti da je Ana svojim umjetničkim radom sačuvala dio tradicije.
- Koliko mi se čini, povratne reakcije sumještana bile su odlične. Čini mi se da su se svi prepoznali u nekim detaljima i da se većini ljudi javila toplina na sjećanja na dane koji su bili nekad, da sam uspjela izvući neke suštine življenja u malome mjestu, kazuje Ana.
Anin umjetnički svijet
Iako je na Akademiji imala priliku vidjeti mnogo izložbi i monografija, nije bilo posebnog utjecaja na njezin rad.
- Jedno sam vrijeme jako voljela slikara Slavka Kopača, ali ne mogu reći da je netko ekstra utjecao na mene, neka djela u nekom trenu bi me povukla i zainteresirala, ali tako je to i danas, nešto me oduševi, onda malo to proučavam, nažalost kako sam starija, sve manje stvari me obori s nogu, voljela bih da je obrnuto, ističe.
Koliko bližnji cijene njezin rad, dovoljno govori to što joj je jedan poznanik naručio sliku kako bi ju mogao istetovirati.
- Poznajemo se i lako smo se razumjeli, meni je bilo dirljivo da on želi tetovažu s mojim crtežom, pogotovo jer je jedna draga i osebujna osoba puna života, prisjeća se.
Teško joj je izdvojiti samo jedan rad koji bi po nečemu iskakao od ostalih, po čemu bi joj bio posebno drag.
- Obično iz svake faze ili s veće izložbe ostavim nešto za sebe, nešto od čega se teško odvajam. Također, i to se mijenja, nešto što mi se činilo važno u nekom trenutku, kasnije mi se ne čini toliko, a neke slike koje iskopam nakon dugo vremena i mene iznenade. Kao da ponovo nađem neki zakopani dio sebe. To je lijep osjećaj, objašnjava Ana.
Život umjetnika u Hrvatskoj
Ana ima tu sreću da živi od umjetnosti i slikarstva, no nažalost to nije pravilo, više iznimka.
- Znam puno fantastičnih umjetnika čiji radovi iz ovih ili onih razloga nisu recimo komercijalni, teško im je. Puno ih dodatno radi neke poslove sa strane, sami financiraju svoje izložbe, samo zbog te potrebe za stvaranjem. Nije lako, ne postoji neko sustavno tržište, malo je i publike, a i općenito je malo ljudi u Hrvatskoj da bi se razvilo jedno ozbiljno tržište. Nekomercijalna umjetnost često se omalovažava, često se može čuti da su umjetnici besposličari i sl. Voljela bih kad bi se edukacijom od malena razvijala svijest zašto je umjetnost važna, o čemu ona govori i koje je mjesto u društvu koje zauzima jer ne mora biti nužno za ukrašavanje. Naime, trebala bi se mijenjati i svijest ljudi o trenutnoj situaciji u društvu, politici itd., ali za to bi zbilja trebale korjenite promjene, zaključuje.
I zastrašujuće i uzbudljivo
Ove godine imala je priliku izlagati u jednom od njezinih najdražih prostora - Kapetanovoj kuli. Uz to je imala još dvije izložbe što je, priznaje nam, bilo podosta iscrpljujuće. Ipak, u planu su i neke nove izložbe.
- Trenutno dogovaram izložbu u Dubrovniku i Zagrebu, ali to su tek početni planovi, te skupne izložbe. Sad krećem ponovo u novu fazu rada na velikim platnima pa ćemo vidjeti što će biti s tim “zastrašujućim procesom” kretanja u nova istraživanja. Naravno, malo se šalim, a malo i ne jer to je u isto vrijeme i zastrašujuće i uzbudljivo, otkriva nam Ana.
Poruka za mlade nade
Za kraj razgovora Ana je odlučila ohrabriti sve one koji možda sumnjaju u sebe i svoj rad.
- Mladim bi umjetnicima poručila da, ako žele slijediti svoj put, to rade predano i da ne odustaju u periodima krize. Također, da ne čekaju da se stvari dogode same od sebe - pitajte, tražite, istražujte, radite svaki dan. Neka Vam umjetnička praksa postane kao disanje, napominje.
GASTRO DOŽIVLJAJ MarsOvca novi je projekt novaljske gastronomije koji na tron diže pašku ovcu