Alojz Pavlović, brodograditelj, kibernetičar, informatičar, prosvjetni djelatnik i književnik, pričao nam je o odrastanju u Korlatu i ljubavi prema brodogradnji i kibernetici. Prisjetio se i rada u prosvjeti, posebno zanimljivih trenutaka, ali i političkog djelovanja.
Objavio je mnogo romana, kratkih priča i drama te je s bratom Eduardom objavio Rječnik novoštokavske ikavice Benkovačkog kraja. Dragovoljac je Domovinskog rata, kao i član prvog saziva skupštine tadašnje Zadarsko-kninske županije.
Jako je ponosan na svoju djecu i unuke, no on i supruga ipak bi bili sretniji da su s njima u Hrvatskoj...
No, krenimo od početka.
Temelj - trio žena
Iza Drugog svjetskog rata odrastao je uz trio žena: majku, babu i tetu. Otac je bio avio stručnjak, školovao se u Austriji, pa su ga “ganjali” od aerodroma do aerodroma, kako bi se koji otvarao, tek se za stalno skrasio s obitelji kada se otvorio aerodrom u Zemuniku i tada su se preselili u Zadar.
- Dotad su mi majka, baba i teta otkrivale zakonitosti života, objašnjavale mi ga na shvatljiv način. Učile su me da se bezglavo ne juri kroz život i da moram biti svjestan gdje sam bio i kuda idem. Uspjele su u mene “usaditi” svjetove iz rodne kuće, iz rodnog naselja i iz rodnog mjesta - njihovu vlastitost, kolektivnu memoriju, govor, običaje, pa i njihove specifične načine življenja, njihove originalne modele prenošenja i čuvanja znanja, umijeća, leksika itd. Plod toga su moja i bratova knjiga o povijesti Korlata, pa knjiga Pavlovići u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Neki poznatiji Pavlovići, pa više naših stručno-znanstvenih radova iz benkovačkog kraja. Onda moja Trilogija: Rječnik novoštokavske ikavice benkovačkoga kraja (bratovo suautorstvo, s dr. sc. Vesnom Jakić izvršio sam akcentiranje i napisao književne priloge), zbirka kratkih priča “Kul vrajer” na novoštokavskoj ikavici benkovačkoga kraja i zbirka drama “Životni krikovi” također u tomu idiomu, započinje Pavlović prisjećajući se djetinjstva i tumačeći kako je nastojao očuvati vrednote benkovačkog kraja koje su mu obilježile život, kamo god išao i živio.
Divljenje brodovima
Naime, sedamdesetih godina prošlog stoljeća plovio je vodama Sjedinjenih Američkih Država, bili su u razvozu na liniji New Hawen - Savanah, gdje je uočio moć računala i programiranja.
- Oduševio sam se, inače jako volim matematiku i fiziku. Pisao sam i matematičke križaljke. Kupio sam mnoštvo knjiga iz te grane znanosti. Uspio sam samostalno uz tu literaturu spoznati arhitekturu računala, teoriju informacija, teoriju sistema, a poglavito sam bio ushićen kada sam svladao viši programski jezik Fortan IV. Vratio sam se kući, otišao ploviti na rijeku Dunav od Regensburga u Njemačkoj do Renija u Ukrajini. Upisao sam kibernetiku, treću godinu, priznate su mi prve dvije godine s brodogradnje, priča Pavlović i dodaje da je rano spoznao da je temeljna zadaća informatičara svijetu najavljivati uopćenje njihovog teoretskog i praktičnog znanja, tj. da nove tehnologije dolaze u pravo vrijeme.
A ljubav prema brodogradnji razvijala se dok je odrastao u četvrti iznad kupališta “Jadran”, danas “Maestral” i parka tvornice “Maraske”. U slobodno vrijeme često je odlazio u jedriličarski klub “Uskok”, pomagao čistiti jedrilice, spremati opremu, ponekad je i jedrio s jedriličarima.
- Sanjario sam da ću i ja jednog dana imati vlastitu jedrilicu. Također, tada sam se divio i jedinoj brodici u našoj uvali, ispod tadašnjeg “Autotransporta”, danas Doma za starije “Sfinga”. Svakodnevno sam je motrio. Bila je djelo samograditelja, nastavnika likovnog odgoja u mojoj osmogodišnjoj školi. Smatrao sam ga zbog toga najpametnijim čovjekom u našom kvartu. Zvali smo ga Santimetar jer je umjesto centimetar govorio santimetar. Znao je nas djecu provozati, zato smo mu dvaput godišnje bojali brod. A tek kako me je bacio u duševni delirijom tanker “Petar Zoranić”, usidren u Zadarskom kanalu, pred odlazak na prvu plovidbu. Smatrao sam njegove graditelje nadnaravnim bićima, a njegove članove posade herojima. Podosta njih misli da pretjerujem, a neki čak da lažem kada im otkrijem da sam se tada obratio Bogu da usliši moju molbu da i ja jednog dana budem u tim ulogama - brodograditelj ili pomorac. Postadoh jedno i drugo, emotivno priča Pavlović.
Prenošenje znanja i entuzijazma
Prisjetio se i zanimljivih trenutaka rada u prosvjeti.
- Ulazim u 4. razred tehničke škole. Učenici sjede u krug, viču, smiju se…. Ne uvažavaju me. Kažem im da se smjeste kako treba i obrišu tablu. Muk. Udarim dnevnikom o stol i izustim: “Ja sam zamoljen da vam pomognem jer škola ne može naći stručnu osobu za vaš predmet Viši programski jezici i programiranje, bez čega nećete moći maturirati. Nikoga neću siliti da nazoči. Svaki mjesec bit će test i tko ne dođe ili dobije tri testa jedan, zaključujem jedinicu.” Digne se jedna djevojka, bilo ih je tri i 15 mladića, obriše tablu. Nekoliko njih napušta razred. Sljedeći sat, skoro polovica nedostaje, ali je tabla čista i sjede kako je propisano. Na kasnijim predavanjima neki dolaze na polovicu sata, a neki desetak minuta prije završetka. Nakon mjesec i pol, šokiram se, ustaju na moj ulazak, svi su na nastavi, tihi su, čista tabla. Vrlo me pažljivo prate. Pitam ih što je uzrok njihovim promjenama. Odgovore: “Dolazite na nastavu u točno vrijeme i održite sat do kraja. Zanimljivo predajete. Niste profesor koji nam samo kaže naučite od te i te strance knjige i ode.” Svaki sljedeći sat bili su u transu, usvajajući procedure programiranja u Basicu, PL/1-u, Cobolu i Fortranu IV. A tek kakva ih je radost zahvatila kada sam im svake subote vodio u računarski centar svoje tvrtke, gdje sam bio zaposlen, da primjene naučeno na računalu. Nisam ih mogao istjerati od terminala kompjutera i pisača. Ostajali su i po četiri sata dulje. Vikali su od sreće kada bi vidjeli na zaslonu terminala ili na listi otiskanoj na pisaču da su uspjeli sa svojim programima dobiti točne rezultate zadanih zadataka. Većina njih je tražila teme za maturalni rad za moj predmet. Nažalost, nisam im mogao udovoljiti, jer sam bio prezaposlen, prepričava Pavlović.
Stvaranje novih svjetova
Zanimljivo, za pisanje književnih djela inspirira ga stvaranje novih, alternativnih svjetova po načelima intelektualnih igara - u kojima ništa osim pravila, bilo informatičkih, bilo književnih, nije unaprijed utvrđeno.
- No, u procesu stvaranja i kod jednog i drugog krećem od algoritama (metoda, procedura za rješavanje nekog problema), njihova rješenja pretačem u izradi logičkog modela (razrada nepreciznih, neodređenih, nedefiniranih, maglovitih, nejasnih i zamućenih pojmova), potom vršim sintetiziranje elemenata tih alternativnih svjetova i na kraju provodim njihovu simulaciju preko programskih aplikacija (informatika) ili kod književnih ili dijalektoloških djela čitajući ih. Tako oni postaju živi, iako nisu satkani od atoma, tumači Pavlović koji je s bratom Eduardom objavio Rječnik novoštokavske ikavice Benkovačkog kraja.
- Nakon hrvatskog obrambenog rata osjetno se prorijedio govor novoštokavske ikavice (izmiješane s arhaičnom, predkačićevskom ikavicom) na istočnom dijelu Ravnih kotara i južne Bukovice, ali i šire. Taj narodski divan je na izdisaju, što zbog malobrojne starije populacije (nemali broj bio je prognan, a u progonstvu je i umro), što zbog slabog povratka mlađih osoba (koje su većinom u progonstvu pohodili škole na hrvatskom standardnom jeziku, pa i njim se uglavnom svakodnevno i služili, a u novom prostoru je neveliki broj njih i ostao). Slabijoj revitalizaciji ovog govora donekle je kumovala i stanovita unutarhrvatska zbilja (u ovom je kraju svoj novi dom našao i nemali broj naših sunarodnjaka izbjeglih iz Bosne). Usto, uzrok je i agresivna prihvaćenost anglizama u hrvatskome jeziku, a sve pod krinkom globalizacije (svesvjetski) jer je (već danas) znano da je učinak tog stvaranja svijeta ili mondijalizacije - glomicidnost, pretvaranje svega u oblik robe uz lomljenje neovisnosti i suverenosti - zatiranje i trovanje vlastitog i identitetnog, objašnjava Pavlović i dodaje da su na Rječniku radili oko 11 godina.
Sadrži preko 13 tisuća osnovnih riječi (natuknica). Leksik je otvoren za jezična pitanja, književno stvaralaštvo, povijest, umjetnost, antropologiju, čak i za turizam, kao i sva pitanja suvremenog (u većini) ruralnog prostora kao što su Ravni kotari i na njih dobrano naslonjene Bukovice.
Politička jedinstvenost - nekad bilo, sad se spominjalo
Budući da je bio vijećnik prvoga saziva Županijske skupštine, pitali smo Pavlovića može li usporediti politiku i djelovanje Skupštine danas i prije 30 godina.
- Smatram da više nisam kompetentan za tu problematiku. Povukao sam se iz politike krajem 1998. godine i okrenuo sam se informatici i književnosti, iako sam mogao postati profesionalni političar. 1997. godine A. Đapić i predsjednik Tuđman, a kasnije Pašalić dogovorili su se da budu dva kandidata HSP-a na listama HDZ-a i to za Sisačko-moslavačku županiju (Kvesić), a ja za Ličko-senjsku. Sa zahvalom sam odbio, kaže Pavlović.
Međutim, komentirao je izjave svojih kolega vijećnika o tome da su tada bili jedinstveni bez obzira na stranačku pripadnost, pa da bi takvi trebali biti i današnji vijećnici.
- No, tada je i većina hrvatskog puka bila jedinstvena - bili su nam jasni ciljevi: poraziti neprijatelja, obnoviti razoreno, vratiti prognanike, izgraditi nove društveno-političke institucije, imali smo iste ili slične šanse za razvoj… A danas, moje je skromno mišljenje, apsurdno je tražiti slično jedinstvo. To bi značilo amenovati demografski slom RH, blagosloviti sustavni i sistemski lopovluk, zacementirati kastu uhljeba, tolerirati labavi odnos prema uvozu radne snage ili naseljavanje migranata i drugih, prešućivati beskrvne državne akcije o povratku iseljenih iz RH…, govori Pavlović.
Ponosni roditelji
Uz sve životne i profesionalne uspjehe, Pavlović i supruga posebno su ponosni na svoju djecu jer su, kako naglašava Pavlović, afirmativni u obitelji, na radnim mjestima i u sredinama u kojima žive.
- Nažalost, van su Zadra, odnosno i Hrvatske. Kćer je priznata informatičarka u bližem i daljnjem okružju, a sin pri vrhu svoje branše, arhitekture, na globalističkoj sceni. Zadnji podatak da je član žirija za izbor najboljih hotelskih dizajnerskih radova na svijetu (https://livawards.com/jury/ivan-pavlovic/). Unuke su dobre učenice i sportašice, iako su rođene u inozemstvu, u njima je jako hrvatsko domoljublje i identitetska hrvatska pripadnost. Ovog proljeća primile su Potvrdu svetih sakramenata, krizmale su se, U Abu Dhabiju, u Arapskim Emiratima, iako sin radi u Saudijskoj Arabiji, na projektima koje financira Saudijska vlada, gdje je zabranjena kršćanska vjera. Sretni smo mi roditelji zbog svega toga, ali bismo bili sretniji da su s nama u Zadru, odnosno u Hrvatskoj, zaključuje Pavlović.
