Marina Tomašević, naša draga pjevačica i slikarica, prisjetila se svoga djetinjstva, dvorišta u Stomorici, igranja, pjevušenja i crtanja. Ispričala nam je svoj glazbeni put, usporedila estradu nekad i danas i najavila novi album.
Naglasila je da joj je majčinstvo najveća vrijednost u životu, kazala da već sedam godina živi u Zadru kojeg obožava, ali u kojem, zanimljivo, nije imala nijedan komercijalni koncert. Otkrila nam je i kako je počela slikati - vinom.
Metla - stalak za mikrofon
No, krenimo od početka... Svoje djetinjstvo, naglašava, ne bi mijenjala ni za što na svijetu.
- Predivno je bilo na Poluotoku, nije bilo puno prometa, djeca su uglavnom živjela na ulici ha-ha. Kalelarga je bila važna u mom odrastanju. Ekipa je bila odlična, danas smo svi djedovi i bake, ali kad se vidimo, vrlo se rado sjećamo svih tih trenutaka odrastanja. Svi iz dvorišta ostali smo u kontaktu, pratimo se i na društvenim mrežama, priča Tomašević.
Njena prva strast bilo je slikarstvo. Kad ne bi bila u dvorištu, odnosno kad bi joj roditelji branili izaći iz kuće od dva do pet, kad se odmaralo, Tomašević bi crtala.
- Školu nisam voljela, moram priznati, samo društvene predmete, pogotovo povijest zahvaljujući mojoj razrednici Daniri Segarić. Ona je bila moja druga mama koja mi je ulila tu ljubav prema povijesti i općenito kulturi. Dosta sam čitala enciklopedije, mama mi je morala kupiti svaku koja je izašla, prisjeća se Tomašević koja smatra da smo rođeni s određenim afinitetima.
A u njenoj je duši glazba, odnosno umjetnost općenito. Prikradala se po Varoši još kao dijete kako bi slušala klape, uživala, pjevala...
- Mama mi je morala kupiti i gramofon i sve ploče. Bjesomučno sam kopirala te pjevače, organizirala nekakve festivale po dvorištu, metla nam je bila stalak za mikrofon. Hotel Zagreb bio je blizu i maštala sam kako ću ja tamo pjevati, ljudi će plesati... Blizu mene živio je Damir Raguzini, naša glazbena legenda, iz čijih je ruku niknulo nas par pjevača, pa i gitarista; Jimmy Matešić, Vedran Božić, vrhunski glazbenici. I tako, namjerno sam se prešetavala po rivi gdje je on pio kavu da me primjeti, kroz smijeh govori Tomašević.
Grupa Tintina
Uspjela je! Jednog je ljeta Rajmond Ruić, prisjeća se, naš poznati skladatelj, "palio i žario" s pjesmom "Ulica jorgovana"...
- I pitaju me: Mala, znaš li ti pjevati? Ja kažem da znam, ali pojma nemam, znam samo da bih željela pjevati. Bila je kratka audicija 1975. godine, imala sam 14,15 godina. Mislila sam da ću upasti u grupu Zadrani jer je ona tada bila popularna. Međutim, kad sam ja došla, grupa se raspala i stvorila se grupa Tintina. Ime nam je dao Tomislav Ivčić jer smo svi bili klinci. Tako je krenula moja pjevačka avantura. Sjećam se prve gaže u hotelu Preko koji je sad srušen. Sjećam se i da sam, kad su mi davali prvi honorar, pitala zašto i rekla da ne pjevam za novac, nego iz ljubavi, prepričava Tomašević.
Brzo su počele pristizati ponude, od Jugotona i tako dalje... No, u ono vrijeme bilo je gotovo nezamislivo ići po državi i pjevati.
- Bilo je dopušteno pjevušiti i to je to, ostalo je zabranjeno voće, mislilo se da tko zna što stoji iza toga. Kao solist, imala sam nevjerojatne pozive za turneje po Jugoslaviji, trebala sam ići s Nedom Ukraden i grupom Kamen, no roditelji su to zabranjivali. I onda sam ja to tako, iz svog nekog dišpeta, simpatično prepričava Tomašević i dodaje da je tada u Zadru slikarski razvoj bio nemoguć.
Ljepota majčinstva
Nije bilo škole za primijenjenu umjetnost kao danas, a o akademiji koja je i danas nepristupačna da ne govorimo... Jedini je izbor stoga bila gimnazija, a u međuvremenu se zaljubila.
- Prva ljubav zaborava nema, htjela sam nešto stvarati, kreirati, pa sam si stvorila dijete što mi je, uvijek kažem, najbolji potez koji sam u životu napravila - jako mlada postala mama. To sam vrlo ozbiljno i odgovorno prihvatila pa je pjevačka karijera dvije godine bila u mirovanju. Nisam ni mislila nastavljati, prihvatila sam ulogu samohrane majke jer sam se brzo rastavila. Međutim, zov duše me zvao, univerzum to zna iskreirati... Zvali su me na gaže, pireve..., kazuje Tomašević.
No, popularnost joj je smetala, a smeta joj, priznaje, i dan-danas.
- Uvijek sam smatrala da nisam ništa veća od neke druge osobe, od prodavačice ili naših teta na pijaci. Svi smo jednaki. Popularnost i ulaženje u privatni život jako mi je smetalo. Pjevala sam, eto, da zaradim nešto novca i guštam, govori zaljubljenica u glazbu.
Početkom ‘80-ih čuli su je iz Koncertne direkcije Zagreb što je zapravo čudo za to vrijeme. Potpisala je ugovor s njima i krenula raditi zabave, koncerte izvan Zadra.
- Tada niste mogli snimati, nastupati na festivalima, uopće diskografski postojati ako iza sebe nemate najmanje 10 godina radnog iskustva. Prvi nastup bio je u hotelu Esplanade, razne zabave i događaji... Bila sam gost u Lisinskom što mi je tada bilo kao da me sada šalju u Olympiju u Parizu. Krenule su opet turneje. Sve je to bila škola koju danas mladi nemaju, u svemu tome stječete znanje, naglašava Tomašević i dodaje da je tako nastupala do kraja 80-ih.
Ivčić ju natjerao u diskografiju
U međuvremenu je krenula nastupati i po dijaspori, po Europi, Americi, u Kanadi, u Australiji gdje su je nazivali ambasadoricom grada Zadra... No opet, napominje, nije se htjela diskografski izraziti jer nije htjela biti, kako kaže, rob tog posla.
- Ja sam prije svega mama, pa onda sve ostalo, ističe Tomašević.
Međutim, Tomislav Ivčić ju je već sredinom ‘80-ih tjerao u diskografiju što je elegantno zaobilazila. Krajem 80-ih joj je rekao: "Ili ćeš preseliti u Zagreb ili više ne radimo, možemo biti prijatelji i piti kavu"...
- Mala je već narasla, imala sam i prekrasne roditelje, Bog ih blagoslovio, bili su i meni i maloj mama i tata. Počela sam tako odlaziti gore-dolje ‘89. godine. Kad je počeo rat, ‘90. godine, spremali smo se raditi album. Meni je mama iznenada umrla i Tomislav je upravo u spomen na moju mamu, napisao veličanstveni evergreen "Ne plači, majko" i to je obilježilo moju budućnost. Koliko god je to fenomenalno krenulo i ta mi je pjesma bila uspjeh, toliko mi je i pokora. Teško je pogoditi pjesmu koja ima sve u tom momentu. Imam jako lijepih pjesama, ali dostići energiju te pjesme bilo je jako teško, emotivno govori Tomašević.
I danas je mladi pjevaju, puno ih i ne zna da je to njezina pjesma, ali to joj, ističe, nije ni važno.
- Skromnost je vrlina velikih ljudi, dodaje topla, simpatična, skromna Tomašević koja sretnim ljudima smatra one koji popiju kavu na rivi i zadovoljni su tim.
Brojni humanitarni koncerti
Isto tako, ljudi uglavnom ne znaju da se napjevala ‘90-ih za Zadar, riječ je o brojnim humanitarnim koncertima na kojima se skupljao novac za ljude kojima je trebalo, za bolnice, za oružje...
- Bitno je jedino da ja znam da sam pomogla, naglašava.
Valja podsjetiti na projekt "Stop the war in Croatia" koji je Ivčić osmislio, a ona mu je u to vrijeme bila desna ruka. Zvao je, prepričava Tomašević, puno kolega, ali strah je bio jači.
- Krenuo je sam, ali tu smo bili i mi, suradnici, ja i Mladen Grdović i brojni drugi. Zaista je tu bio dosta aktivan, a paralelno smo radili i na drugim projektima - na mom albumu, albumu Mladena Grdovića, Vedrana Ivčića... Bio je spreman svima pomagati, njegova agencija Zlatna palma bila je prva privatna agencija u Hrvatskoj gdje se radio kompletan program showbiznisa u što spadaju i pjevanje i snimanje spotova i mediji. Slobodno mogu reći da je Europapress Holding začeta u njegovoj agenciji Zlatna palma, bio je začetnik svih tih pokreta koji nisu bili pri državnom aparatu, kazuje nam Tomašević i ističe da su se međusobno puno pomagali.
Snimit će novi album
Radilo se zaista tada, ona sama je išla po cijeloj Hrvatskoj, po Slavoniji, po prvim linijama bojišta....
- U međuvremenu su neki "drugi" stvarali svoju karijeru i to je OK. Tko je što izabrao, to je doživio, kaže Tomašević.
Početkom 2000-ih počela sam se baviti produciranjem, stvarala je tako neke nove mlade nade od čega je ipak odustala.
- Nisam ja tip za biti menadžerica i producentica, ja sam prefina. Dobila udarac u leđa što ostavlja gorčinu jer mladi ljudi, pogotovo njihovi roditelji, ne shvaćaju što znači ulagati trud, raditi i stvarati. To je jednostavno poklon i ako taj poklon ne znaš cijeniti, ne razumiješ. Nož u leđa sam dobila samo zato što sam htjela dobro, ali i to je jedna životna škola za koju danas zahvaljujem, priča Tomašević.
Sada joj se događa "revival", oživljavanje. Imala je, znamo svi, puno uspjeha u glazbi, a i danas je mladi obožavaju.
- Dobila sam poziv iz diskografske kuće Menart, željeli bi novi album sa mnom. To mi je veliko veselje, ne idem s nekom namjerom, ne moram stvoriti neki hit, opet je skromna Tomašević koja komentira našu današnju scenu:
- Naša je scena iskorumpirana, nažalost, i to jako. Ne trebamo ulaziti u detalje, svi sve znaju. Većina nas je otkinuta iz etera, autori su stvorili ekipu ljudi i ako niste u tom autorskom timu, jednostavno vas neće vrtjeti, ne postojite, jednostavno se kolač ne može podijeliti. I to je sve počelo početkom 2000-ih godina kad su se počele ukidati zabavne emisije na HRT-u gdje smo se mogli pokazati, družiti s publikom i to je nestalo. Upozoravali smo tada da će ljudi početi slušati cajke iz jednostavnog razloga - jer im je to dostupno. Vidimo da se to zaista i dogodilo. I sad to idu zabranjivati što naravno isto nema smisla, ne možemo krojiti nečiji ukus, kazuje Tomašević i dodaje da su se i festivali sveli na tek televizijske emisije.
Ne pripada estradi, nego ljudima
Tako je kako je, a Tomašević to nimalo ne pogađa.
- Uvijek kažem da ja ne pripadam estradi, ja pripadam ljudima. Ako uspijem razveseliti petero ljudi ili ih dirnuti pjesmom, ja sam ispunila svoju misiju, ja sam onda sretna, naglašava.
A sretna je jako i kad slika, njena su strast portreti i fasciniraju je ljudske oči. Prvi portret napravila je olovkom u petom razredu osnovne škole, nacrtala je jednog glumca kojeg je vidjela u novinama.
- Bila sam presretna, uspjela sam dobiti 3D. Donijela sam to jednoj staroj nastavnici i nije mi vjerovala, govorila je da sam to prekopirala i toliko me izvrijeđala pred razredom da sam isparala tu sliku i rekla da više nikad neću crtati, priča Tomašević potvrđujući tako da ne treba nikad odustati od svojih snova i želja bez obzira na (ne)podršku okoline.
Slikanje vinom
Nacrtala je Ivčića kemijskom na papiru na kojem su pisali repertoar na jednom koncertu na Kolovarama.
- Rekao je: Pa, Mare, ti stvarno nisi normalna, puna je Tomašević simpatičnih anegdota.
Nije više crtala, sve dok se nije preselila prije sedam godina i poželjela imati slike, originale...
- Kupila sam uljane bojice, nisam imala pojma, ali to mi je tako lijepo išlo, tako me smirivalo, napravila sam niz slika, prvo sam slikala prirodu. Onda sam se vratila portretima, radila sam ih olovkom. Kad sam postala baka, vratila sam se u Zadar, a i ovaj Zagreb više nije što je nekad bio i svugdje je gužva, to nije za mene. Htjela sam mir i došla u Zadar. Moja kćer i zet imaju vinograde u Murvici. Moja prijateljica Branka iz Zadra vidjela je negdje kako je Missoni, modni kreator rođen u Zadru, njenoj rođakinji napisao poruku vinom što još čuva uokvireno i predložila mi je da crtam s vinom, kazuje Tomašević koja uživa u prirodi, umjetnosti i dobrim ljudima.
Tehnika vinorel postoji, ali je rijetka budući da je izuzetno zahtjevna i jer nema ispravljanja.
- Nikome nisam ništa govorila, vježbala sam godinu, dvije. Poparala sam puno slika baš zato što nema ispravaka. Ali sve je to škola... Krenula sam raditi portrete svojih kolega kako bih im to poklonila i razveselila ih. Onda su krenule i narudžbe, uglavnom iz inozemstva, govori Tomašević.
Hrvatsko društvo likovnih umjetnika ju je prepoznalo i dobila je status slikarice.
Bez nastupa u Zadru
Uživa u Zadru, sretna je, obožava i grad i ljude i susrete s tim ljudima, zagrli rado ljude kad je prepoznaju... Ali u ovom gradu, u svom gradu, nikad nije nastupala, osim na humanitarnim koncertima.
- U Zadru nisam napravila nijedan komercijalni koncert, a slovim kao jedna od najjačih zabavljačica u Hrvatskoj. Što ćete, uvijek ste u svom gradu crna ovca. Ali ne opterećujem se tim, bitni su mi samo ljudi, nikad mi nije neka titula bila važna, naglašava Tomašević.
Povijesni prelet U Hrvatsku danas stiže prvih šest Rafalea