Stravičnog događaja 1972. prisjetio se jedan od svjedoka

Tragedija u Beogradu, ubojstvo učenika u tamošnjoj osnovnoj školi, podsjetilo je na još jedno ubojstvo koje se dogodilo 1972. u Gimnaziji Vladimira Nazora u Zadru. Pomahnitali učenik Milorad Vulinović ubio je tad profesore Vicu Vlatkovića i Gojka Matulinu. Stravičnog događaja prisjetio se jedan od svjedoka, poznati zadarski fotograf sa zagrebačkom adresom, Radomir Sarađen.

Dva krvava traga

- Bio je to moj prvi dan u školi. Mi učenici sa Stanova išli smo pješice do gimnazije pa smo uvijek ranije dolazili. Sjedili smo tako u razredu poznati zadarski skakač u vodu Dragutin Blaslov Blajo i ja, kad smo čuli nekakvu buku. Tad smo u školi morali biti u papučama pa smo mislili da netko lupa vratima od sanduka u kojima smo ostavljali cipele. Tad su petarde bile strogo zabranjene pa tu buku nismo mogli povezati kao što to danas nerijetko u tim situacijama ljudi čine. Odjednom je u razred utrčala učenica Rika Ćurović i počela vikati: - Pucali su na stepenicama!

Sarađen i njegovi prijatelji nisu odmah izletjeli vani. Uplašeni, tek su provirili kroz vrata da bi vidjeli prizor koji će pamtiti cijeli život.

- Odmah smo prišli profesoru Matulini kojem su se na bijeloj košulji vidjela dva krvava traga od prostrjela. Moja malenkost, jedan učenik kojem se sjećam samo prezimena Beat i još dvojica pokušali smo profesoru Matulini pomoći. Zanimljivo je da su nam profesora pomogli nositi i Momir Bulatović, kasnije predsjednik Crne Gore i predsjednik Vlade SR Jugoslavije Šime Vlajki kasnije poznati stručnjak za odnose s javnošću, sin zadarske glumice Jelice Lovrić Vlajki, poznatije kao Zoja iz Našeg malog mista. Odveli smo profesora do obližnjeg školskog dispanzera koji je bio tik do gimnazije gdje su ga primili liječnici, prisjetio se Radomir Sarađen.

Usjekle su mu se dvije slike

Odatle su ga prevezli u bolnicu, ali je Gojko Matulina uskoro izdahnuo. Sarađen kaže da su mu se u sjećanju usjekle dvije slike. Nakon što je s učenicima izašao iz dispanzera, cijelo područje oko gimnazije bilo je ispunjeno policijskim vozilima i sanitetskim vozilima.

- Odjednom, masa ljudi, profesora i učenika, krenula je prema bolnici dati krv za profesora Matulinu. Mi se nismo mogli vratiti u učionice, najvjerojatnije zbog očevida. Tjedan dana nismo išli u školu. Ostat će mi u sjećanju i scena na pokojnog profesora Vlatkovića koji je već bio mrtav okrenute glave prema dolje s ranama na torzu, ali i s prostrijelom posred glave, govorio je Sarađen.

Sarađen je baš prvi sat imao kod profesora Matuline koji je tad predavao predmet Ustav SFRJ. Sarađen je 40-ak godina kasnije igrao epizodnu ulogu u filmu Rajka Grlića “Ustav Republike Hrvatske”.

Sarađen naglašava da za razliku od danas, tad nitko nije spominjao potrebu za psihološkom pomoći ili da bi netko imao posebne traume od tog događaja. U to se vrijeme podrazumijevalo da se čovjeku u nevolji treba pomoći a o stresnim posljedicama na sudionike nije se razmišljalo.

Neka druga vremena

Vrlo brzo, tadašnja milicija je uhapsila ubojicu Milorada Vulinovića. Vulinović je bio Srbin, učenik ponavljač pa se uskoro sve dovelo u kontekst tadašnjeg Maspoka jer su obojica profesora bili poznati kao nacionalno vrlo svjesni ljudi. Matulina podrijetlom sa Silbe, a Vlatković iz Novigrada. No, na margini je isplivalo kako se Vulinović osvetio Vlatkoviću jer mu je ovaj navodno rekao da ošiša dugu kosu. Gojko Matulina koji je tad imao svega 33 godine bio je usputna žrtva jer je htio pomoći profesoru Vlatkoviću. No, kažu da je istraga pokazala Vulinovićevu zatrovanost velikosrpskim šovinizmom i mržnjom Srba prema Hrvatskom proljeću. Kao i kod beogradske tragedije, Vulinović je uzeo od oca, službenika Državne sigurnosti, pištolj Beretta cal. 7,65 mm. Bešćutno hladnog, policija ga je pronašla u slastičarnici Sport u današnjoj ulici Stjepana Radića, a tadašnjoj Marka Oreškovića. Već je pojeo nekoliko od osam naručenih krempita, a policija je kod njega pronašla i nož. Navodno je rekao da bi još pucao, ali je ostao bez metaka. Milorad Vulinović osuđen je na 14 godina što je tad bila maksimalna kazna za mlađe punoljetnike. Odslužio je osam godina na Golom otoku, a kasnije su ga viđali u Karinu.

- Godinama kasnije upoznao sam sina pokojnog profesora Matuline. Po meni heroja Domovinskog rata kojem sam ispričao ovu priču. Dugo sam čuvao tenisice Puma na kojima su još bili tragovi krvi, a kad ih je moja majka Lucija pronašla, odmah ih je bacila. Moja majka prošla je pakao talijanskog logora i rekla mi je: “Tom “uspomenom” ih nećeš vratiti i svega toga ne trebaš se sjećati!” Znala je ona dobro što je posttraumatski poremećaj. I ja se ovog događaja ne sjećam često jer tad su bila neka druga vremena, rekao je na kraju Radomir Sarađen.