Velebit, najveća i najopjevanija hrvatska planina. S njegovih surih goleti se na vode Podvlebitskoga kanala obaraju udari bure, poznati i kao šijuni, poput Šyuna, božanstva iz starohrvatskih krčkih legendi. Prije pet stoljeća tu je Petar Zoranić nalazio vile i mitološka bića, a slijedile su mu generacije umjetnika sve do današnjih dana. No iza fasade od kamena i niske makije, ovdje je još od prapovijesnih vremena uvijek bujao život.
Od liburnskih gradina preko antičkih opida, i dalje u kasnu antiku kad se upravo Podvelebitskim kanalom pruža važan utrvrđeni bizantski plovni put. O kontinuitetu naseljvanja svjedoče i refugiji iz nemirnoga doba Seobe naroda, kao i srednjovjekovna castra, razasuti uzduž velebitskog podgorja i obala nasuprotnih otoka, Paga i Raba. O ranom naseljavanju Hrvata na ovim prostorima svjedoče, pak, predromanička crkva Sv. Jurja u Rovanjskoj te Sv. Petra u Starigradu Paklenici, koja ispod današnjeg izgleda vjerojatno krije još starije temelje...
Život u kuvinima
U uvjetima života između planine i mora, nastajali su i posebni načini stanovanja, privrede i graditeljstva, a isto tako i duhovne kulture i vjerovanja. Najbolje je to do skoro današnjih dana ostalo sačuvano u pogrebnim običajima stanovnika Velebita, žitelja stočarskih naselja koja se nazivjau i kuvinima.
Običaj mirila vezan je uz pogrebne rituale stanovništva koje je zbog udaljenosti od župne crkve i groblja svoje mrtve moralo, često i satima nositi do groblja. Riječ je uglavnom bila o stanovnicima planinskih područja, posebice srednjeg i južnog Velebita te Bukovice.
Kad bi netko umro, pokojnika bi se posebno opralo, obrijalo i obuklo u svečano domaće odijelo zvano haljine te položilo na improvizirani odar uz kojeg bi gorjela svijeća. Tu se provodio običaj nazvan «čuvarina»; rodbina i prijatelji bdijeli bi uz tijelo i pričali o pokojniku, njegovom životu i djelima.
Sve su skupine mirila locirane uz puteve kojima se prolazilo do mora i to na pola puta od naselja do groblja. Bez obzira na udaljenost, napor i umor koji bi nosače svladavao, pri nošenju mrtvac se nije smio odložiti na zemlju te su se nosači izmjenjivali da bi lakše svladali težinu tereta i udaljenost puta. Odmoriti se, počinuti i odložiti mrtvaca na zemlju smjelo se jedino na određenom mjestu - mirilu - prvom stajalištu za počivanje od pokojnikove kuće do groblja.
Mrtvaca bi se ujutro položilo na nosila koja su bila izrađena od jačih jelovih kolaca, tri do četiri metra dužine koji su po sredini bili pričvršćeni manjim kolcima, s dva po svake strane i jednim u sredini. U crkvi u Ljubotiću još se čuvaju originalna nosila kojima se iz dubina Velebita ovamo nosio preminuli sumještanin.
Put k nebeskom ocu
Položenog bi se mrtvaca «izmjerilo» po dužini tijela i mjera bi se «zabilježila» s dvije kamene ploče, pa se tek nakon pokapanja mrtvaca izrađivalo mirilo. Svako je selo imalo svoje mjesto za mirila. Najčešće na kamenim goletima okrenutima Suncu ili na raskrižjima putova i planinskim prijevojima.
Mirila su za velebitsko stanovništvo bila značajna kao obilježje kulture. Ona su označavala kult prema pokojniku i zato su bila važnija od groblja na kome je pokapano pokojnikovo tijelo. Na mirilima se pokapala duša. I više od toga, odatle je duša kretala na svoj put prema nebeskome ocu – Suncu. Stoga na mirlima nailazimo na ukrašavanje solarnim simbolima: križem, svastikom, križem u krugu, pentagramom, spiralom.
Nakon pokapanja pokojnika se nije više obilazilo, niti se dolazilo na groblje sve dok netko opet ne umre. Groblja u kojima su se pokapali stanovnici Velebita, redovito su smještena uz more i do nedavno su bila skromnoga opsega. Tek posljednjih desetljeća počeo je i ovdje prodirati uobičajeni odnos prema počivalištu tijela, zajedno s iščezavanjem običaja mirila koji je ipak potpuno odumro tek sredinom pedeseteih godina dvadesetoga stoljeća.
Danas je teško sa sigurnošću reći na kojem se sve području provodio običaj mirila.
Poruka iz prošlosti
Vjerojatno je zahvaćao puno više krajeva od onih na kojima se sačuvao skoro do u naše dane; srednjeg i južnog Velebita i rubnih djelova Sjeverne Dalmacije. Tako da na mirila iz doba netom nakon završetka Drugog svjetskog rata ne nalazimo samo na Velebitu nego i kod Ražanca, s druge strane Podvelebitskog kanala, kao i u još udaljenijoj Privlaki.
Mirila kao spomenici materijalne i duhovne kulture, graditeljskog i etnološkog blaga velebitskih naraštaja, nalaze tako mjesto i u životu ljudi trećega tisućljeća. Od inspiracije umjetnicima do turističkih poučno-pješačkih staza, ovi u svijetu jedinstveni kenotafi, prenose nam poruku iz vremena tihe i spokojne duhovnosti, tada još na danas nezamisliv način vezane uz svakidašnje. Poruku koja je sačuvana i u jednostavnim rječima koje i današnji stanovnici Velebita izgovaraju kad prolaze pokraj mirila:
«Žive duše
mrtva tila
laka vam zemlja bila»!
