- Odrasla sam u Metkoviću, malom gradu s puno uspješnih ljudi, nogometaša, rukometaša, misica, ali i stručnjaka. Uvijek se govorilo da nema institucije u Europi u kojoj nema nekoga povezanog s Metkovićem. Puno se ulagalo u obrazovanje, imali smo izvrsnu školu, u ono vrijeme informatičku učionicu s Apple računalima, odjel za kemiju, slušalice na satovima jezika… Moja prva želja bila je studij biologije, čak sam u srednjoj školi napravila projekt o utjecaju pesticida na ljudsko zdravlje. Na kraju sam odustala od prijemnog ispita koji je bio u Zagrebu, u Splitu su na povijesti umjetnosti tražili crtanje, što nije moja jača strana i tako sam upisala studij povijesti umjetnosti i sociologije u Zadru, rekla je Mlikota.
U novom gradu brzo je „pohvatala konce“, stekla puno prijatelja, počela raditi u novinarstvu i dobila zaposlenje na HRT-u. Tada joj je profesor Vinko Srhoj ponudio mjesto asistenta i iako joj je njezin tadašnji urednik rekao „nitko ne odlazi od nas“, ona je ipak odabrala znanstvenu karijeru.
- Puno je sličnosti u ta dva posla, koje su mi kasnije pomogle, a najveća razlika intelektualna sloboda koju mi je ovaj odabir donio. Planirala sam na doktoratu raditi video umjetnost, ali kako je to bilo u začecima i bilo je dosta tehničkih problema oko prikupljanja građe, odlučila sam se za poslijeratnu obnovu Zadra. I profesor Ivo Petricioli složio se kako je to dobra tema za doktorat pa se rodilo sve ovo o čemu danas pričamo.
Najveći izazov u pisanju knjige, za koju je dobila brojne nagrade, bio je rad u pandemiji. Bez izravnog kontakta u radu na knjizi s preko 1.300 ilustracija često je trebalo raditi popravke, ali na kraju se trud isplatio.
- Knjiga je izazvala puno emocija, prilazili su mi ljudi, tražili da popijemo kavu, govorili mi da su prepoznali sebe ili svoje bližnje na fotografijama za koje nisu znali da postoje. Sretni su što je netko ispričao njihovu priču o životu u poslijeratnom Zadru, neki su se i rasplakali, a duhovit osvrt u svom članku imao je Mario Padelin, koji je komentirao kako je knjiga preteška za čitanje i kako njom možeš svladati razbojnika ako te napadne. Pomogao mi je puno u njezinom pisanju prof. Pavuša Vežić, bez njega i shvaćanja što se događalo u pojedinim dijelovima grada, čega nije bilo u literaturi, ne bih mogla razumjeti poslijeratnu matricu. Naravno, zahvalna sam i djelatnicima Državnog arhiva u Zadru i Znanstvene knjižnice, ta građa i ljudi koji tamo rade nama znanstvenicima daju mir i omogućuju posvećenost radu, rekla je Mlikota.
