Polemika se nastavlja... Pitali smo prof. dr. sc. Srhoja zašto smatra da Mediterraneo ne vrijedi toliko, može li se procjena ARC-a smatrati dovoljnom za određivanje realne vrijednosti slike, usporedio je u što se mogao uložiti taj iznos. Obrazložio je kriterij godina, odnosno iskustvo umjetnika i komentirao izjavu Igora Gluića da je Mario Javoran “sigurno najveći crtač današnjice, u svijetu”...
...
Tu sam procjenu, između 10 i 15 tisuća eura, izrekao novinaru HTV-a, onako na prepad, da bih se kasnije ugrizao za jezik. Nakon te izjave morao sam otrpjeti ironiju ravnatelja NMMU-a Branka Franceschija, autora aktualnog postava Jedan svijet u Providurovoj palači: “stvarno si bio široke ruke”, koji je ovih dana za zagrebačku Modernu otkupio dva crteža jednog od najboljih naših crtača Tomislava Čeranića, svaki za 1.400 eura. Nisam procjenitelj, pa mi se ta greška može uzeti za olakotno. Za orijentaciju o cijenama, taj danas između dvaju ili triju naših najboljih crtača, prodao je svoj crtež na izložbi u Drawing Center u Sohou na Manhattanu, koji je njujorško referentno mjesto za crtače, za 5.000 dolara...
...
Nitko nije vidio procjenu Art Renewal Centera. Uostalom, koliko je meni poznato, jer na mjesečnoj osnovi primam njihove obavijesti o online natječajima i izložbama, ARC se ne bavi procjenom umjetnina...
...
Mene je konzultirala novinarka Nove TV, a budući da nisam procjenitelj, uputio sam je na iskusnog sudskog vještaka za slikarstvo g. Duška Večerinu koji je baš ovih dana donio procjenu umjetnina iz stečajne mase bivšeg Vjesnika. Za ilustraciju, cijene koje su postigli naši najvažniji modernisti su sljedeće: Krsto Hegedušić i Vanja Radauš prodaju se svaki za 20.000 eura, a Zlatko Prica i Marijan Detoni za po 15.000 eura...
...
Naravno da smo mogli. Tržište umjetnina kod nas ima svoj “cjenik” i zna se za koliko se što može kupiti. Brojke govore same za sebe. Mihanović još uvijek najviše kotira, a odmah ispod njega su djela Berbera kojega kod nas možete kupiti za iznos od oko 16.000, a vani za 30.000 eura. Dobro se prodaje i Rabuzin, a Džamonjin crtež postiže, kažu galeristi, čak 12.000 eura...
...
ARC izložbe i nagrade u ozbiljnom umjetničkom svijetu ne znače gotovo ništa. Ambiciozniji domaći autori uopće ne šalju na tu izložbu radove niti im je ona relevatna referenca. ARC je okrenut umjetnosti 19. stoljeća, onoj službenoj tadašnjih Salona, i sve bi bilo u redu, da suvremenici koji sebe smatraju nastavljačima jednoga Bouguereaua, Tademe, Cabanela, Geromea, Meissoniera... a može ih se vidjeti na ARC-u, nisu zapravo samo oponašatelji realija koje slikaju, dodatno ih “šećereći”, romantizirajući, uglavnom izvještačujući do neprirodnog sjaja...
CIJELI ZANIMLJIVI INTERVJU MOŽETE PROČITATI U NOVOM BROJU TISKANOG IZDANJA ZADARSKOG TJEDNIKA!
