Prof. dr. sc. Vinko Srhoj, zadarski povjesničar umjetnosti i ugledni likovni kritičar, osvrnuo se na prošlotjedni intervju s akademskim slikarom Igorom Gluićem o aferi kupnje slike Marija Javorana "Mediterraneo" za koju je Grad Zadar izdvojio 50 000 eura.
Polemika se nastavlja... Pitali smo prof. dr. sc. Srhoja zašto smatra da Mediterraneo ne vrijedi toliko, može li se procjena ARC-a smatrati dovoljnom za određivanje realne vrijednosti slike, usporedio je u što se mogao uložiti taj iznos. Obrazložio je kriterij godina, odnosno iskustvo umjetnika i komentirao izjavu Igora Gluića da je Mario Javoran "sigurno najveći crtač današnjice, u svijetu"...
Megalomansko preuveličavanje?
Zašto Mediterraneo vrijedi, prema Vašoj procjeni, 15.000, a ne 50.000 eura?
- Tu sam procjenu, između 10 i 15 tisuća eura, izrekao novinaru HTV-a, onako na prepad, da bih se kasnije ugrizao za jezik. Nakon te izjave morao sam otrpjeti ironiju ravnatelja NMMU-a Branka Franceschija, autora aktualnog postava Jedan svijet u Providurovoj palači: "stvarno si bio široke ruke", koji je ovih dana za zagrebačku Modernu otkupio dva crteža jednog od najboljih naših crtača Tomislava Čeranića, svaki za 1.400 eura. Nisam procjenitelj, pa mi se ta greška može uzeti za olakotno. Za orijentaciju o cijenama, taj danas između dvaju ili triju naših najboljih crtača, prodao je svoj crtež na izložbi u Drawing Center u Sohou na Manhattanu, koji je njujorško referentno mjesto za crtače, za 5.000 dolara. Istu je cijenu za svoj crtež postigao i trenutačno najpoznatiji hrvatski crtač sa sjedištem u Parizu Davor Vrankić, prodavši svaki od pet kupljenih crteža za taj iznos Neu Galerie, fundaciji Ronalda Laudera u NY. Da ne govorim da je Drawing centar započeo s izlaganjem crteža Antonija Gaudija, same crtačke elite poput T. Wintersa, C. Dunhama, K. Walker, S. Sikander, a da u predvorju Neue Galerie s lijeve strane visi Kiefer, s desne Beuysove saonice, a u uredu menadžera koji je primio Vrankića, portret Adele Bloch-Bauer Gustava Klimta, svojedobno najskuplje prodane slike na svijetu. To su dva ogledna primjera koliku cijenu naši najbolji crtači postižu u New Yorku. Na koncu, naš potpuno anonimni Mario Javoran dobio je od ARC-a nagradu u iznosu od 2.500 dolara. Sve priče od strane i samog Javorana i onih koji pokušavaju pravdati tako velik iznos za Mediterraneo, da je netko u New Yorku nudio i više od 50.000 eura, megalomansko su preuveličavanje. Volio bih vidjeti dokument o toj "nemoralnoj ponudi".
Kao stručna procjena slike drži se zapravo procjena ARC-a i početna cijena umjetnika, kazala je pročelnica Bušić. Smatrate li to dovoljnim za tako veliko ulaganje?
- Nitko nije vidio procjenu Art Renewal Centera. Uostalom, koliko je meni poznato, jer na mjesečnoj osnovi primam njihove obavijesti o online natječajima i izložbama, ARC se ne bavi procjenom umjetnina. Prema tome, to s ARC-om je spin jer se u drugoj izjavi za medije pročelnice ARC više ne spominje. Jedino pouzdano što je ARC procijenio je tih 2.500 dolara nagrade. Također je u javnost izašla i neusklađena priča o otkupu. Jer pročelnica iznosi da je cijenu (uz ARC ?) formirao prodavatelj, a Javoran na pitanje novinara o cijeni govori da je "uvijek teško govoriti u ovom smislu jer je to Grad platio. Na meni je bilo da prihvatim ili odbijem tu ponudu". Kome onda vjerovati?
Najskuplje kupljeni crtež u Hrvatskoj
Imate li spoznaje da je konzultiran neki službeni procjenitelj?
- Očito nije jer bi gradske vlasti to već objavile u obranu cijene. Mene je konzultirala novinarka Nove TV, a budući da nisam procjenitelj, uputio sam je na iskusnog sudskog vještaka za slikarstvo g. Duška Večerinu koji je baš ovih dana donio procjenu umjetnina iz stečajne mase bivšeg Vjesnika. Za ilustraciju, cijene koje su postigli naši najvažniji modernisti su sljedeće: Krsto Hegedušić i Vanja Radauš prodaju se svaki za 20.000 eura, a Zlatko Prica i Marijan Detoni za po 15.000 eura. Kada ga je novinarka konzultirala, nije htio ili mogao dati procjenu, nego ju je uputio na mene. Međutim, ponavljam, nisam procjenitelj tržišne vrijednosti. Zadnje što sam prošle godine procjenjivao je umjetnička vrijednost djela Marijana Trepšea Suzana i starci iz 1919. godine. Zagrebački Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode obratio mi se za pomoć jer je jedan naš kolekcionar prodavao tu sliku inozemnom kupcu. Trebalo je procijeniti radi li se o kapitalnom djelu umjetnika ili ne, tj. treba li odobriti ili zabraniti izvoz slike iz zemlje.
U što smo mogli, kada je riječ isključivo o kulturi u našem gradu, uložiti tih 50.000 eura? Jesmo li za taj novac mogli dobiti veća imena?
- Naravno da smo mogli. Tržište umjetnina kod nas ima svoj "cjenik" i zna se za koliko se što može kupiti. Brojke govore same za sebe. Mihanović još uvijek najviše kotira, a odmah ispod njega su djela Berbera kojega kod nas možete kupiti za iznos od oko 16.000, a vani za 30.000 eura. Dobro se prodaje i Rabuzin, a Džamonjin crtež postiže, kažu galeristi, čak 12.000 eura. Crnčićeva cijena je oko 13.000, Medovićeva 20.000, a Dulčićeva između 10.000 do 20.000 eura. Murtića prodaje Galerija Zona, koju vodi njegov sin, ovisno o formatu i tehnici od najmanjih 1000 do najviše za najveće formate od 20.000, 30.000 ili 40.000 eura. Popović dosiže cijenu oko 1.000 eura za aktove. Uvijek na vrhu Vlaho Bukovac prodan je na aukciji u Sothebysu za 23.000 funti.
Javoranov promotor i učitelj Igor Gluić kaže da je Grad trebao prirediti svečanost i otvoriti šampanjac da proslavi ovu kupnju što je svakako cinizam par excellence. Što je trebalo proslaviti: najskuplje kupljeni crtež u Hrvatskoj svih vremena koji je politika diskrecijskim pravom, takvim proglasila? Pa Michelangelo minijature, dio elitnoga kruga renesansnih umjetnika, naš Julije Klović procijenjen je i prodavan u Bonhamsu za 15 do 20.000 funti. Što reći nego - o tempora, o mores.
Nesretna ARC nagrada
Akademski slikar Igor Gluić kriterij o godinama, odnosno iskustvu umjetnika ne smatra relevantnim. Zašto niste suglasni s njim?
- Ma naravno da kriterij mladosti nije kriterij ocjene vrijednosti. Kada je u javnosti izbila ova afera s cijenom rada, spominjalo se kako mladi autor može postići toliku cijenu. Jer je jasno da mladi autor na počecima karijere ne može imati one reference izložbi, nagrada, kritičkih tekstova, uvrštenja u kolekcije i galerijske postave koje formiraju i tržišnu cijenu svakog autora. Javoran, kao početnik, sve to nema, izuzmemo li tu nesretnu ARC nagradu, izlaganje u Laubi i još ponešto.
Zašto kažete nesretnu ARC nagradu?
- Pa zato jer je Art Renewal Center (još su neki mlađi zadarski autori tamo izlagali) poznat po online salonu koji izlaže autore iz cijeloga svijeta u masivnim brojkama i brojnim kategorijama i žanrovima. Na 15. Salonu za crtež Mediterraneo je dobio nagradu i Mario Javoran. Ušao je dakle među finaliste ARC salona najbolje ocijenjenih radova, ukupno 1155 radova ili 23 % prijavljenih i pobijedio u jednoj od kategorija - onoj crteža, osvojivši nagradu u novčanom iznosu od 2.500 dolara. Glavna nagrada Best in Show, koja iznosi 25.000 dolara, otišla je Robertu Liberaceu (SAD) za njegov rad Spartan, uvršten u kategoriju portreta. ARC izložbe i nagrade u ozbiljnom umjetničkom svijetu ne znače gotovo ništa. Ambiciozniji domaći autori uopće ne šalju na tu izložbu radove niti im je ona relevatna referenca. ARC je okrenut umjetnosti 19. stoljeća, onoj službenoj tadašnjih Salona, i sve bi bilo u redu, da suvremenici koji sebe smatraju nastavljačima jednoga Bouguereaua, Tademe, Cabanela, Geromea, Meissoniera... a može ih se vidjeti na ARC-u, nisu zapravo samo oponašatelji realija koje slikaju, dodatno ih "šećereći", romantizirajući, uglavnom izvještačujući do neprirodnog sjaja (kao da tijelo želite što više približiti sjaju automobilske karoserije). Jednom riječju: na ARC-u, uz rijetke izuzetke, najviše je kiča.
Nepostojanje stilema
Gdje je onda tu mjesto našeg crtača Marija Javorana. Kako njega procjenjujete, posebno nagrađeno djelo Mediterraneo?
- Ponovit ću ono što sam već u javnosti pisao. Radi se o crtežu velikih dimenzija, izvedenom mimezisom tipičnim za slikare fotorealističkog načina. Takve se slike prvo "skiciraju" fotografiranjem sadržaja, odnosno spajanjem figura od kojih je svaka prethodno fotografirana. Sve je to naravno lege artis. Problem s ovim velikim crtežom je u tome što je crtač sav svoj trud uložio u deskripciju, odnosno vjerno prenošenje realija, u čemu je i uspio u onoj mjeri u kojoj to polazi za rukom i fotografiji. Međutim, prijenos u medij crteža nije donio ništa. Nema onoga što zovemo medijskom translacijom, tj. iz jedne konvencije (fotografske) u drugu (crtačku). Nema zapravo crteža, njegove putanje, vibrantnosti, izražajnosti, nego vlada samo ropsko iscrtavanje kontura pojavnog. Riječ je o onome što zovemo tehnički crtež. Što se tiče najveće zamjerke ovom mladom crtaču, nju bih adresirao na nepostojanje onoga što zovemo stilemom, tj. posebnošću osobnog izraza, autorskog pečata po kojemu ćete i prepoznati jedno autorstvo i moći reći na nekoj izložbi, i bez da zagledate u naslov i signaturu, riječ je o tom i tom umjetniku.
Kako komentirate izjavu Igora Gluića da je Mario Javoran "sigurno najveći crtač današnjice, u svijetu"?
- Za bilo koga reći da je najveći crtač, slikar, kipar u svijetu toliko je neumjesno da nije vrijedno komentiranja. Nema najvećeg ni slikara, ni kipara, ni najveće slike ili crteža. Bez obzira na osobne afinitete, da sam takvo nešto izrekao na satu pred svojim studentima zasigurno bih bio izvrgnut podsmjehu. Ta apodiktična tvrdnja tobože govori sve, a istovremeno i ništa. Kako ju dokazati, kojim mjerilom baždariti, kakvom skalom mjerljive vrijednosti opravdati? Stojeći u Gradskoj loži prije nekoliko godina pred slikom Mediterraneo koja je upravo "zaslužila" Grb grada, nisam ni mogao sanjati da će ta ista slika ubrzo postati i najskupljom slikom nekog zadarskog autora. Možda je baš izdvojeni novac za nju čini djelom najboljeg crtača na svijetu. Ako ne najboljeg, onda svakako najskupljeg. Osobno, ne bih lutao svijetom, nego bih ocjenjivača slike uputio samo sedamdesetak kilometara do Šibenika, da upozna jednoga od zasigurno najboljih crtača u Hrvatskoj kojemu sva snaga ne leži u vjernoj reprodukciji nego u crtačkoj imaginaciji, već ranije spomenutog Tomislava Čeranića. Iza njega ne stoji nagrada ARC-a doduše, nego najviše što se u Hrvatskoj može osvojiti za crtež: nagrada Sveučilišne i nacionalne knjižnice, velika nagrada za grafiku i crtež zagrebačkog Salona mladih, nagrada Slobodne Dalmacije za mlade stvaraoce, nagrada za crtež na Hrvatskom trijenalu crteža.
Zadar nikad nije postao prepoznatljiva likovna sredina
Zadar ima likovnu tradiciju i dosta likovnih umjetnika koji nešto znače u ovom gradu, a ne mogu ni približno dobiti toliki iznos za svoj rad. Zašto?
- Zadar, nažalost iz različitih razloga, nikada nije postao prepoznatljiva likovna sredina. Ne može se nositi ni primjerice sa znatno manjim Dubrovnikom i njegovom "šarenom školom", odnosno dubrovačkim kolorističkim krugom koji je nadrastao grad pod Srđem i postao činjenicom nacionalne prepoznatljivosti i vrijednosti. Daleko od toga da nije imao i ima istaknute pojedince koji nešto znače i u nacionalnom prostoru. Ali kritične mase doista nema, tj. kvalitete koja bi bila posljedak kvantitete. E sada, kada Grad otkupljuje djela recimo nekih zadarskih autora onda za njih daje ako ne već realnu cijenu, onda onu "podnošljivu" kao što je nedavno izdvojio za zadarske autore u "egzilu" Sandru Sterle, Dana Okija i Đorđa Jandrića. Hvalevrijedan primjer, svakako. Kako se formirala cijena za veliki crtež dvojbene vrijednosti, tko ga je procijenio na taj iznos i čime se rukovodio? Stručne ekspertize očigledno nije bilo. Zar je dovoljno da netko njegovog tvorca proglasi najvećim u svijetu, da autoru povjerujemo na riječ da mu je netko preko granice nudio i više, pa da se gradska kesa razveže i rijeka novca preplavi jednoga umjetnika? Otkup Mediterranea je eksces još neviđen na zadarskoj umjetničkoj sceni, koji je naravno više politički negoli s umjetnošću ima neke stvarne veze...
