Nakon smrti kralja Tomislava, najvjerojatnije 928.godine, nasljeđuje ga mlađi brat Trpimir II. (928. – 935.), njega sin Krešimir I. (935. – 945.), kojega isto nasljeđuje sin Miroslav (945. – 949.), čime se u Hrvatskoj ustalila dinastija Trpimirovića. U Dalmaciji ovaj period još od sedamdesetih godina devetog pa sve do sredine desetoga stoljeća predstavlja skoro stotinu godina mira, prosperiteta i blagostanja, u kojem se zahvaljujući sigurnoj plovidbi zajamčenoj mirovnim ugovorom Hrvatske i Mletaka, razvijala pomorska trgovina po čitavom Jadranu i izvan njega, u kojemu su sudjelovali trgovci iz teme Dalmacije, kao i već stasali hrvatski brodari i trgovci. Zahvaljujući proizvodnji vina, ulja, vune i soli, kao i brodarstvu, pojavljuju se sredinom desetoga stoljeća prve jake obitelji u carskim gradovima, posebice Zadru, koje imaju i veze, trgovačke, a zatim i rodbinske, s Hrvatskom. Tako se, primjerice, čuvena zadarska obitelj Madijevaca spominje prvi puta 940. godine. U drugoj polovici X stoljeća, uloga ove obitelji dobiva još više na značenju pa se susrećemo s bitnom promjenom u upravnoj strukturi provincije. Tako 986. Dalmacijom upravlja Madije prior zadarski, s titulom prokonzula Dalmacije...
Samuilov prodor do Zadra
Za vladanja kralja Miroslava (945. – 949.) u Hrvatskoj dolazi do pobune i građanskog rata između kralja i brata mu Mihaela Krešimira na čijoj je strani i ban Pribina, koji izgleda, ubija kralja Miroslava te se na prijestolje uspinje njegov mlađi brat kao kralj Mihael Krešimir II. (949. – 969.). Pomalo je nejasno zašto ovoga vladara u hrvatskoj historiografiji i danas nazivaju “Mihajlom”. On je uspio oporaviti državu koja je u građanskim ratovima oslabila i izgubila neka područja u srednjoj Dalmaciji i Bosni, a nasljeđuje ga sin Stjepan I. Držislav (969. – 997.). Za vrijeme njegovoga vladanja podiže se u Makedoniji Samuilo (976. – 1014.) kao makedonsko-bugarski car koji je podložio sebi sve srednjobalkanske sklavinije. U sukobu između Samuila i Bizanta kojim je tad vladao energični Bazilije II. (976. – 1025.), Stjepan Držislav pristade uz Bizant, na što je Samuilova vojska provalila najprije u južnu Dalmaciju, a potom i u Hrvatsku pljačkajući i paleći. No Samuilova vojska nije polučila vojnoga uspjeha, a pogotovo nije uspjela ugroziti srednje i sjevernodalmatinske gradove od Splita do Zadra, očito zbog otvorenog učešća hrvatske vojske na strani obrane Carstva. Stjepan Držislav tako dobiva potvrđenu upravu nad Dalmacijom, titulu kralja Dalmacije i Hrvatske, kraljevske insignije iz Konstantinopola i titule eparha i patricija.
Pred kraj njegove vladavine došlo je do poremećaja više od stoljeća skladnih hrvatsko – mletačkih odnosa. Duždevi su odbili plaćati danak za slobodnu plovidbu i poslali ekspediciju koja je poharala Vis. Ojačani povlasticama koje su dobili i od Bizanta i Njemčako-rimskog carstva, Mlečani su predvođeni dužbom Petrom II. Orseolom (991. – 1009.) otvoreno najavljivali neprijateljstva Hrvatskoj. U to doba, navjerojatnije 997., umire kralj Stjepan Držislav, ostavivši iza sebe tri sina: Svetislava, Krešimira i Gojslava. Vlast je isprve preuzeo Svetislav (997. – 1000.), no protiv njega i njegovog bana Varde mlađa braća podižu bunu, što je početak novog građanskog rata.
Misija priora Dobronje...
Dinastičke borbe iskoristili su Mlečani koji zauzimaju ne samo gradove bizantske Dalmacije, nego i Biograd, oko 1000. godine. Krešimir III. (1000. – poslije 1030.) i Gojslav (1000. – 1020.) ostali su na vlasti u Hrvatskoj, a titule im je potvrdio i car Bazilije II, kojemu su se otišli pokloniti negdje na bugarskom bojištu 1018.
Mlečani su 1018. morali još jednom oružjem zaštititi svoje interese u Dalmaciji, pa je tad došlo do još jedne pomorske ekspedicije pod vodstvom Petrovog sina i nasljednika, dužda Otona Orseola (1009. – 1026.). Tom prigodom se vidjelo da Mlečani različito tretiraju dalmatinske gradove od Splita od Zadra, a drugačije kvarnerske otoke Krk, Rab i Osor, koje su pokušavali čvršće vezati uz sebe i obvezati na plaćanje danka. Ipak, u formalnom smislu, još se ne može govoriti o punoj mletačkoj vlasti na istočnoj obali Jadrana. Uostalom, nakon 1024. uspostavljena je u Dalmaciji ponovno regularna carska vlast koju je obnašao zadarski prior. Oko 1030. Krešimira III. nasljeđuje sin Stjepan II. (1030. – 1058.) koji pokušava uz pomoć zadarskog priora Dobronje proširiti vlast i na carske posjede u Dalmaciji. Diplomatski pokušaji Dobronjini na kraju su, međutim, završili njegovim utamničenjem, a u Zadru je između 1038. i 1041. ponovno uspostavljena vlast carskoga stratega. Ipak, u više je izvora zabilježen i vojni pohod dužda Dominika Kontarena (1050.) koji zauzima Zadar, a odlikovan je i titulom carskoga patricija, pa nije isključeno da je za taj pohod imao i carsku privolu, iako je sam vojni uspjeh bio kratkoga vijeka.
Stjepana II. nasljeđuje sin Petar Krešimir IV. (1058. – 1074.?) koji je najvjerojatnije okrunjen u Biogradu na Moru za «kralja Hrvatske i Dalmacije». I inače se tijekom vladavine Petra Krešimira IV. kraljevina Hrvatska «proširila na kopnu i na moru» i ovoga se vladara uzima kao pravog osnivača jedinstvene države Dalmacije i Hrvatske...
Koji je kralj zarobljen?
Kraj vladavine Petra Krešimira IV. predstavlja nejasno razdoblje. Pretpostavlja se da mu je tih godina suvladar, odnosno ban, bio kasniji kralj Dmitar Zvonimir, a na toj časti nalazimo u jednoj prigodi i hercega Stjepana, vjerojatno kraljevog brata. Na kraju jedini pouzdan podatak je da je u jesen 1075. godine normanski vojvoda Amiko «zarobio nekog hrvatskog kralja». Tko je bio neposredni nasljednik Petra Krešimira IV. i kojeg su to kralja Normani zarobili i gdje, nije nam poznato, osim što je zapisano da se taj događaj zbio u studenome 1075. Starija historiografija je u osobi zarobljenog kralja vidjela Slavca, sina neretvanskoga kneza Rusina, koji se također na jednom mjestu spominje kao ban još za Krešimirova života, a u registru samostana Sv. Petra u Selu i doslovno kao Slaviz rex. Kralj Slavac bi prema tom tumačenju trebao biti nositelj onih tendencija i zastupnik onih snaga u Hrvatakoj koje se suprotstavljaju jačanju utjecaja reformiranoga papstva u čemu je značajan argument pismo pape Grgura VII. (1073. – 1085.) danskome kralju Sweinu Estridsonu (1047. – 1076.) u kojemu ga poziva na pomoć protiv «prostačkih i kukavnih heretika» koji su ovladali jednom bogatom zemljom uz more, a koja se «nalazi nedaleko od nas».
