Salaš u Poganovcima kraj Osijeka, ljepota usred plodne livade...

U Slavoniji je kontinentalni turizam počeo dobivati obrise značajne turističke ponude. Baranja prednjači jer je medijski nekako bila najzastupljenija. Uvijek je tu prisutna paprika, razni fiševi, kulen i kulenova seka. No, u posljednje vrijeme i ostali krajevi u Slavoniji su prepoznali mogućnost napretka kroz jedinstvenu turističku ponudu koju smo možda i sami zanemarili. Dosta je domaćinstava uložila puno truda i novaca kako bi se turizam podigao na jednu višu razinu. Bazeni što otvoreni, što zatvoreni, su u ponudi, no ipak dušu daju oni stari salaši koji u sebi nose onu staru dušu slavonsku. Posjetili smo tako salaš u Poganovcima kraj Osijeka u vlasništvu Zorana Leke...

Na salašu našao mir

Zoran Leko je inženjer telekomunikacija, bavi se informatikom, telekomunikacijama i telefonskom zaštitom i tim poslom se bavi već punih 30 godina, no ipak je pobjegao na salaš. Tamo je našao svoj mir, tišinu i duševni spokoj. Prije deset godina osmislio je salaš koji je zamišljen i kojemu je jedina svrha druženje ljudi, kako nam i sam Zoran kaže:

-Danas se ljudi malo druže, svi i sve je otišlo u društvene mreže, a korona nas je još više udaljila, ne bi danas ljudi putovali i prevaljivali tolike kilometre kako bi napravili nekakav posao, a imate toliko tehnoloških pomagala, ali to ipak rade. Zašto? Jednostavan je odgovor, ljudi žele osjetiti čovjeka, ljudsku energiju, je li čovjek pozitivan ili negativan, s kim će raditi, a s kim neće raditi. Na tom je principu i ovaj salaš zamišljen da se ljudi druže. Dakle, ovo je klasični tip salaša jer se nalazi u neposrednoj blizini ceste koja spaja Osijek i Našice, a u isto vrijeme je je udaljen od prvih susjeda na sjeveru devet kilometara, na jug 11 kilometara, na istok tri i pol kilometara a do samog sela, odnosno do prvih naseljenih kuća nekih 800 metara. Ispred kao što i sami vidite, imamo svoj most koji nas spaja do kanala tako da do nas ne može nitko doći, osim onih koji su najavljeni.

Lovišta za visoku i nisku divljač

Imate i most koji Vas spaja sa lovištima?

-Tako je, postoje dva lovišta, oba lovišta su u vlasništvu Hrvatskih šuma i bogata su i niskom i visokom divljači, tako da je lijepo promatrati kada divaljač izađe na otvoreno i tek tada vidite svu ljepotu Slavonije. Dakako sve ovisi o vegetaciji, sad je nema jer je zima pa imate drugačiju sliku, i kad padne kiša u Slavoniji je blato, međutim najljepše je je u proljeće kad sve procvjeta i kad možete doživjeti svu ljepotu Slavonije.

Stolovi od druga Tita

U Slavoniji, ipak, ima mjesta za razvoj turizma bio on lovni ili onako kako vi kažete, da čovjek osjeti ljepotu domaćinstva?

-Mišljena sam da mi u Hrvatskoj nismo svjesni koliko imamo prirodnih, još uvijek očuvanih ljepota, od mora planina, nizina - ma šta god. Tako da se čovjek iznenadi i kad dođe u neke krajeve u kojima nije bio i kaže sam sebi pa to je Hrvatska. Kao što ste i sami vidjeli mi imamo na našem salašu i stari đeram, dakle voda se vadi sa protutegom na drvenim rašljama, a đeram su nekad koristili pastiri koji su čuvali krave i ovce kako bi napojili živad. Imamo i vinski podrum, a imamo i posebnu domaću kućicu s kominom gdje gosti mogu ispeći što god požele. Imamo roštilj, krušnu peć, kako vani tako i unutar prostora. Kao što vidite sala nam je limitirana na 44 mjesta, a zanimljivo je što su stolovi od druga Tita, odnosno iz njegovog lovišta iz Đurđenovca. Stolovi su 130 cm širine tako da je drug Tito znao da konobar ne može doći niti s jedne niti s druge strane, odnosno morat će ga poslužiti.