Nakon poraza i prve abdikacije Napoleona kojemu su tad 1814. ponuđeni za današnje doba izuzetno časni uvjeti predaje, predstavnici europskih velesila okupili su se u Beču na paneuropskom kongresu o budućnosti kontinenta nakon dva i pol desetljeća buna, revolucija i ratova. Na Bečki kongres je Europa, kako je pisao jedan od sudionika, poslala sjajne predstavnike svojih dvorova, moć i ugled svojih država, predstavnike svoje političke i vojne slave, vrhunac svoje društvenosti i najbogatije cvijeće svoje otmjenosti, svoje ljepote, umjetnosti i ukusa. Između ostalog su se u Beču našla dva cara i četiri kralja, a o njihovom ponašanju ostala je sačuvana anegdota:
“Ruski je car ljubio za sve, pruski je kralj mislio za sve, danski je kralj za sve govorio, bavarski kralj pio za sve, a kralj od Württenberga jeo za sve, dok je austrijski car plaćao za sve”, bilježi ovu anegdotu Egon Friedel koji navodi i ostale istaknute osobe toga vremena koje su se okupile na kongresu:
Prvi oblik ‘kongresnog turizma’
“U Beč je došla sva sila manjih vladara i vladarčića, među kojima i Karl August od Weimara, a oko njih sve same znamenitosti:nadvojvoda Karlo i Wellington, barun Stein i knez Hardenberg, Metternich i Gentz, Jakob Grimm i Wilhelm von Humboldt, kipar Dannecker i slikar Isabey, “božanska” plesačica Bigottini (Talleyrandov doušnik!) i dobri striko Jahn s dugom bradom i debelim prljavim čizmama, u kojima bi dolazio na soareje, jer je bio uvjereni demokrat.”
Vrijeme trajanja Kongresa bilo je ispunjeno beskrajnim banketima i zabavama, vojnim paradama i vatrometima, kazališnim predstavama i kocertima između kojih se svakako ističe onaj na kojem je Ludwig van Beethoven osobno dirigirao svoju simfoniju u čast vojvode Wellingtona pred pet tisuća posjetitelja. Osim što je bio prvo međunarodno okupljanje ovakve vrste, koja će do danas postati redovita, Bečki je kongres odmah pokazao što znači “kongresni turizam”. Bogati gosti toliko su plaćali za robu, namirnice i usluge da su cijene, pogotovo mesa, pive i drva strahovito porasle. Mnogi su se obogatili i najmom stambenih prostora pa se pričalo da je Kongres isplatio cijenu gradnje nekoliko zgrada.
Nakon konačnog poraza Napoleona i revolucionarnih ideja koje je predstavljao, europske su sile osnovale savez pod nazivom Sveta Alijansa, prvo takvo političko, a donekle i vojno tijelo u povijesti starog kontinenta. Prvi podstrek dao je ruski car Aleksandar I, kojemu su se odmah pridružili austrijski car Franjo I i pruski kralj Fridrik Vilim III, a zatim skoro sve europske države toga doba. Povodom osnivanja je izdan i poseban proglas:
Pravoslavac, rimokatolik i evangelik
“U ime svetog i nedjeljivog Trojstva! Njihova su veličanstva car austrijski, kralj pruski i car ruski, poradi velikih dostignuća koja je Europa dosegla u zadnje tri godine, a osobito blagodati koju je božja providnost razlila po državama čije vlade svoju vjeru i nadu samo njojzi predaju, stekla duboko uvjerenje kako je nužno da se njihovi međusobni odnosi utemelje na uzvišenim istinama koje nas poučavaju neprolaznoj vjeri u božanskog Spasitelja. Oni stoga svečano objavljuju kako današnji ugovor ima samo jednu svrhu, a to je potvrditi pred cijelim svijetom njihovu nepokolebljivu odluku da za putokaz svog ponašanja u unutarnjoj upravi, kao i u političkim odnosima prema svakom drugom režimu, uzmu zapovijedi pravednosti, ljubavi i mira, koje, bez obzira što su još daleko od primjene u privatnim životima, istom baš trebaju utjecati na odluke knezova i u svemu voditi njihove korake, da bi ljudske uredbe time stekle trajnost i stekle pomoć u svojoj nesavršenosti”.
Proglas se, dakle, nadahnjivao kršćanskim načelima ali iznad podjela koje postoje u toj religiji, budući da je ruski car bio pravoslavac, austrijski rimokatolik, a pruski kralj, evangelik. Međutim, Papinska država je zbog toga ostala jedna od rijetkih koja se nije pridružila savezu. Iz različitih, a opet pomalo i sličnih razloga se Alijansi nije pridružilo ni Otomansko carstvo koje je 1815, još vladalo velikim dijelovima Europe. Velika Britanija također nije pristupila savezu s izlikom da je u protimbi s njihovim ustavom, no kralj Juraj IV je pristupio Alijansi u svom svojstvu kralja Hanovera koji je bio u personalnoj uniji s Engleskom.
Političko podzemlje
U stvarnosti, cilj Svete Alijanse bio je očuvanje poredka i onih tekovina pobjeda u Napoleonskim ratovima koje su ustanovljene na Bečkome kongresu i uspostavljanje takvih mjerila vrijednosti ali i instrumenata nadzora i prisile, koji će ih sačuvati takvima zauvijek, ili, realnije, koliko god se može. Kao i u nekim drugim povijesnim periodima, pobjednici su željeli trajno osigurati svoj položaj, a vladari i režimi postigli su međusobnu suglasnost tako da su, makar za određeno vrijeme, prestali ratovi i međudržavni sporovi. Deviza je bila: ravnoteža u vanjskoj, a mir i poredak u unutarnjoj politici. Po prvi puta, bojišnica u Europi ne ide granicom nekih država, koritima rijeka ili visovima planina, nego postaje nevidljiva i unutarnja. Duh Svete Alijanse bori se i nadmeće s duhom koji je Napoleon proširio Europom i koji prelazi u još jedan nov pojam - političko podzemlje.
No grčki ustanak protiv Otomanske vlasti 1821. već je značajno podijelio mišljenja unutar Alijanse. Ideja unutarnjeg mira i poredka došla je u suprotnost s osnovnim kršćanskim načelima saveza koji je na kraju odlučio pomoći kršćane u borbi protiv muslimana. Francuska, Engleska i Rusija su sklopile savez za zaštitu Grka i porazile tursko-egipatsku flotu u Bitki kod Navarona do koje je zapravo došlo zbog slučajnog izgreda.
Najveći udarac Svetoj Alijansi ipak je bila Srpanjska revolucija u Francuskoj u kojoj je svrgnut Karlo X i uspostavljeno “građansko kraljevstvo” pod kraljem Ljudevitom-Filipom, pripadnikom pobočne, orleanske dinastije. Sama revolucija trajala je iznimno kratko, Karlo X je abdicirao i pobjegao u Englesku, a novi je kralj prisegnuo na ustav i promijenio kraljevsku titulu od kralja Francuske u kralj Francuza, dok je trobojnica postala ponovno državnim barjakom.
Kraj zbog Krima
Nešto prije Francuza iste godine, pobunili su se i Belgijanci, a povod je, što je danas teško razumjeti, bila izvedba Auberove opere “Nijema od Porticija” koja je bila inspiracija za pobunu koja je izbila iste noći. Belgija se tako odvojila od Nizozemske, a uskoro su izbile pobune i u Švicarskoj i Poljskoj. Ruska vojska ugušila je poljski ustanak, nakon čega je većina zemlje i formalno postala ruska gubernija, a slobodni grad Krakov je priključen Austriji. Švicarci su ustankom iz 1830. počeli postavljati temelje svojoj mudroj politici neutralnosti koja će nakon posljednjih oružanih sukoba u toj zemlji 1848. potpuno prevladati do danas. Sveta Alijansa je u svemu ostala uglavnom pasivna potvrdivši davno izraženo Metternichovo mišljenje da je sve to skupa “samo brbljanje”.
Doduše, Austrija, Pruska i Rusija su potom obnovile savez na osnovu kojeg je ruski car intervenirao u Mađarskoj 1849., no to je ujedno bio i kraj Svete Alijanse. Nove revolucije šire se Europom i konačno, Krimski rat 1854. u kojem su se Engleska, Francuska i Sardinija našle na strani Turske protiv Rusije prema kojoj je i Austrija zauzela neprijateljsko držanje. Bio je to prvi veliki međueuropski sukob nakon napoleonskih ratova i povratak na politiku suprotstavljenih koalicija koja će svoj vrhunac doživjeti u 20. stoljeću.
