Gotovo da Zadar ne pamti polemiku koju je svojom slikom izazvao mladi slikar Mario Javoran. Gradski oci platili su njegovu repliku rusko-ukrainskog slikara Ilije Rjepina, koja se smatra za najuspjeliju sliku pokreta "Peredvižnjevci".
Umjesto da se u likovnim krugovima povede polemika oko uspješnosti modernog redizajna likovnog uradka ne baš originalnog naziva Mediterraneo i njegove povezanosti s istoimenim oskarovcem Gabrielea Salvatoresa, slika je postala politički subjekt. Protivnici ne umjetničke vrijednosti, već isplate iz vječno suzljive i škrtave blagajne Grada Zadra već su okupirali zadarski medijski mainstream, pa smo odlučili predati mikrofon akademskom slikaru, grafičaru i pedagogu Igoru Gluiću ili onoj strani koja slikara Javorana pozna baš u likovnom svjetlu.
Mario Javoran je Titan
Gospodine Gluić, kako vi kao osoba iz čije je škole crtanja potekao i Mario Javoran, gledate na ovu polemiku oko njegove slike Mediteraneo, i cijene koja se mnogima čini pretjeranom, pogotovo za jednog mladog početnika?
-Hajdemo s kraja. Ti koji već tjedan dana ispaljuju te idiotske fraze o "mladom početniku" bili bi isti koji bi, u onom vremenu, klečali pred malenim Mozartom i govorili: "Ljubavi ti nasmiješ skladati, ti si još mali... mama će se ljutiti." Ili uzmimo starije: Novalis, Rimbaude, Lautreamont, Chesterton, J.P. Kamov..., bi li i njima govorili: "Vi ste još mladi početnici, za vas su Vjeverica, Smilje i Bosilje, Modra lasta..., svuda, samo se nemojte gurati među velike. I pozdravite mamu!" A sada prvi dio pitanja: Iz moje je škole/tečaja, kako to već zvati, izišlo preko 110 akademskih slikara, preko 250 arhitekata, pa snimatelja, dizajnera; modnih i grafičkih, dramaturga, etc. Među njima je i Mario. Sigurno najveći crtač današnjice, u svijetu. Radimo u istom prostoru, gledam ga iz dana u dan...
Za ovu našu Županijsku ligu, Titan!
A polemika, koja se razvila, kako na nju gledate?
-Ovu polemiku koja je nastala moglo bi se podijeliti u nekoliko slojeva.
Najbrojniji su prostodušni navijači; to su oni koji pišu: Bravo Mario... Toooo, sve ih razvali... Legendo... itd. Njih ne zanima koliko je što plaćeno, jer se na gluposti u ovoj zemlji ionako najviše troši. Njima je drago što je on iz njihova grada; njihovom utrobom ne struji zavist i frustracija. Samo sreća. Da vlastitoj djeci mogu reći: Vidiš ljubavi da se može, ako se trudiš!
Ispod njih je kategorija onih koje narod oduvijek zove imenom "pametnjakovići". To su odlikaši iz srednje koji su iz Likovnog zapamtili Rjepina pa, kako ih već nitko ništa ne pita, žele malo svojom sijalicom prosvijetliti sebi nepoznate, s druge strane računala.
Najniže su se ugnijezdili likovni kritičar, lokalni, ali i neki nacionalni.
Četrdeset i dvije godine imam tu svoju školu, a već sam se pohvalio koliko je njih otišlo u ozbiljan svijet stvaralaštva, da zbilja ne mogu kroz utrobu provariti da netko tko nikada nije ni vidio crtež u živo, to zove početničkim i amaterskim uratkom.
Nitko, tko je navršio 18 godina i završio barem srednju školu ne bi smio takvo što reći.
Zašto? Zato što je to ničim utemeljeni, nadmeni, zločesti ispljuvak. Pa kao da već nisu dovoljno budalaština rekli, dodaju i to kako "figurativan crtež nije ništa drugo nego preslik s fotografije". Baba s preslicom bi ih trebala natjerati natrag u školu.
Iznos polovnog mercedesa
Niste li, ipak, malo subjektivni. Ipak je Mario bio vaš učenik?
-Pa i Leonardo je imao svog učitelja..., i svi drugi, kroz povijest su imali svoje učitelje.
Malo ih oponašali, pa malo radili kao i oni, da bi naposljetku sazreli i prerasli ih.
Gledali ste ovogodišnju dodjelu Oscara?
U publici je sjedio jedan od posljednjih živućih velikana Holivuda, Steven Spielberg... s filmom koji kandidira za Oscara. Grafiku za taj njegov film napravio je moj učenik, Zadranin, veličanstveni frajer Felix Šoletić. I sam Spielberg je rekao da je to prvi put da nema ni jednu primjedbu na račun grafike.
Ovu polemiku sam jedno jutro pratio s Krešom Damjanovićem. Tri puta u Japanu Krešo pobjeđuje na ozbiljnim arhitektonskim natječajima.
Jedna moja učenica već godinama živi u New Yorku, prodaje slike za ozbiljan novac.
Imam ih posvuda po svijetu pa neke stvari znam i kao Insider.
A naš se Grad zakačio i posvadio oko iznosa polovnog Mercedesa, koji svaki mesar ima.
Međunarodna vrijednost
Gledajmo na to i s druge strane. Zadar ima snažnu likovnu tradiciju i dosta likovnih umjetnika koji nešto znače u ovom gradu, a ne mogu ni približno dobiti za svoj rad. Kako to objašnjavate?
-U sportu su odavno sportaše podijelili u tri kategorije: Lokalna vrijednost, Nacionalna vrijednost, i Međunarodna vrijednost. Najveći broj tih naših slikara su u kući - Lokalna vrijednost. To je prostor od Zadra do Sv. Roka i od Vira do Benkovca.
Par njih jednom je nogom i u Nacionalnoj kategoriji. A Međunarodna vrijednost - tko su ti? Kada NY u svom dopisu Barceloni piše da dolaze sa svojom izabranom ekipom, ispred koje korača veliki Mario Javoran, jbg druže Klarica, to nešto znači.
Ako ništa, ono Međunarodnu vrijednost.
Meni, kao i mnogima je shvatljiva svačija želja da se "bude netko", ali želja je samo dim iz auspuha automobila koji stoji na mjestu. A Mario radi svaki dan devet sati i tako cijelu godinu, već godinama, sve da bi kako kaže moj prijatelj Vinko, precrtao jednu fotografiju.
Tužno je ostariti bez priznanja za koje svatko misli da zaslužuje.
Ali nema mirne starosti bez tog elementa zrelosti.
Ovu polemiku držim i velikim propustom Grada. Koji je istog dana kad je potpisan Ugovor trebao prirediti svečanost, veliku konferenciju za tisak, da se šampanjac otvori, a ne šutke to napraviti pa strepiti hoće li tko od opozicije primijetiti taj rashod.
A opozicija pita, s pravom: Tko je to odobrio? I ja bih to pitao da sam političar.
Znači, krivica za sve ovo što se sada dešava je na Gradu?
Ne!
Želim se obratiti našem Gradonačelniku, ovako:
Branko Dukiću, Gradonačelniče, napravili ste nešto što niti jedan Vaš prethodnik, uključujući i one iz Jugoslavije, nije. Dali ste novac za jedan samozatajan, gotovo religiozan rad kome se i dio svijeta koji vjeruje u restauraciju pogubljene likovne umjetnosti, poklonio. Dali ste nadu mnogim mladim ljudima svoga Grada da vjeruju kako se može uspjeti.
Svjedočim tome iz dana u dan, s novim generacijama mladih crtača.
Da ste dali 100.000 za nekog crnog ili bijelog centra za godinu/dvije igre na Višnjiku, nitko ništa ne bi rekao, jer: "Mi smo Zadrani, Zadar je naš!"
A mnoge žulja jer ste za jednu sliku koji će igrati 100/200 godina za naš Grad, dali upola manje.
A opoziciju molim: Čestitajte našem Gradonačelniku! HDZ ionako svaki mjesec puca sebi u nogu pa se imate za što hvatati; ali ovaj hrabri čin Gradonačelnika neka bude akt pomirenja, ma koliko ono trajalo.
Zreo potez
Na koncu, gdje će građani Zadra moći vidjeti taj rad, gdje će biti izložen?
Vjerujem od jeseni, kad se bude mijenjao postav trenutne izložbe.
Nadam se da će se i tada rasplamsati slična polemika. Prethodnih trideset godina je, od strane Narodnog muzeja napravljeno baš sve da se potjeraju svi koji su imali namjeru doći im u posjet, a da se odnjeguje samo ista grupa ljudi koja se okuplja oko stola za piće i drugo, ili kako se to danas kaže, uz catering.
Znači li to da se slažete s današnjim odnosom Grada prema kulturi?
-Mislim da je ovo jedini zreo potez koji je Grad napravio, od kad ja svjedočim tome. A njihov odnos prema kulturi ne želim komentirati. To je rijeka koja teče u suprotnom smjeru od mog promišljanja što ovaj Grad zaslužuje i treba.
Ima li nešto što vas posebno rastužuje?
-Abdulah Sidran je jednom rekao: Kad se saberem, ja se oduzmem! Takav bi bio i moj odgovor na Vaše pitanje.
Da ne zaboravim na apel tisuća jadnih Zadrana koji već spremaju zalihe Normabela, jer uskoro, s prvim sunčanim danima, dolaze na gradsku scenu i audio teroristi, sa svojim zvučnicima za razbijanje ljudske psihologije. Ti Wagnerovci, iz svojih bunkera koje se zovu: Ledana, Svarog, pa onaj sklop u Varoši..., sve su to ljubimci naše gradske vlasti.
A i to je dio kulture, zar ne?
Ne samo Mario Javoran i njegova slika.
Morlaci i rasplakani vozač
Mogu li vam na kraju ispričati i jednu priču:
U sred rada na svojim burlacima, Mario jedan dan donese u atelje neki tekst koji je pronašao na Internetu, zapis, danas već mrtvog zadarskog svećenika. U tekstu svećenik priča o burlacima na Volgi, toj sirotinji koja je provlačila brodove preko plićaka, kad vodostaj rijeke padne. Pa kaže kako su ti siromasi, jeftiniji i od konja, vremenom počeli tražiti kruh i izvan Rusije. Tako su odlazili u razne zemlje pa i u Grčku, gdje su ih, zbog jezične transkripcije prozvali Mourlaki, a (ovdje skraćujem priču) kad su išli još dalje, stigli su i u naše dalmatinsko zaleđe, gdje su ih prozvali Morlacima. Eto, dio naših Vlaja, potomci su i tih burlaka s Volge. Alberto Fortis to nije znao.
Tako ova slika dobiva i drugu dimenziju.
A kada je slika trebala krenuti za Barcelonu, Mario je naručio prijevoz preko neke europske kuće koja to godinama pouzdano radi. I dođe taj dugi kombi u Zagreb, pred halu gdje smo sređivali okvir. Vozač sjedne, izvadi sendvič i jede. Šofer, što reći. Mario ode do njega i pita ga želi li vidjeti što će voziti. On smjesta odloži sendvič i dođe do nas u halu, do slike. Mi je držimo uspravnom, da je bolje vidi, i nakon minut/dva pogledamo na tog Uzbekistanca s mikrofonkom od frizure, a njemu se suze, kao potok slijevaju niz lice. Na tren je čak izgubio ravnotežu, potražio oslonac i sjeo. Mario ga pita: Što je, prijatelju?
"Moj djed je bio burlak na Volgi i cijelo sam djetinjstvo gledao tu bijedu. Sad ga gledam na slici." Pa zagrli Marija, i nastavi plakati.
I, što reći na kraju?
Kad čovjek radi nešto što je ispravno, dobit će znak "od gore". I ne samo jedan. Znak, puno snažniji od jala uvele lokalne kritike...
