"Izvadite sliku i odnesite doma. Neka vas podsjeti da je dobro činiti dobro". Tim riječima je slavni zadarski novinar, snimatelj dokumentarnih filmova, putopisac i humanitarac Miljenko Dujela, povodom svog 80. rođendana, na otvorenju izložbe "Moja Afrika", pozvao nazočne da iz Gradske lože kući ponesu dio "njegove Afrike". Odrastao na zadarskim Stanovima, dobar dio iznimne karijere Dujela je ostvario na talijanskoj državnoj televiziji RAI, a njegova je kamera zabilježila gotovo sve važne svjetske trenutke, poput nuklearne katastrofe u Černobilu. Nakon života u Rimu, odlučio se povući od obilježja svjetskog čovjeka natrag u malog čovjeka sa Stanova. Takva proslava 80. rođendana bila je povod za razgovor s čovjekom koji je nedvojbeno pravi ponos Zadra.
Ne možeš maknuti emocije kad vidiš da se tvoje ruši
Vi ste autor niza dokumentarnih filmova - jesu li svi vaša jednako ljubljena "djeca" ili imate neke koje biste izdvojili jer su vam više prirasli srcu?
Ne, što se tiče obrane u Domovinskom ratu, sve je meni isto bilo. Moja kuća je i u Vukovaru, Dubrovniku, Zadru i Zagrebu. Bio sam na četiri ratišta i izvještavao sam na svoj način za talijansku televiziju. Nije mene talijanska televizija poslala, nego sam ja napravio i emitirao na RAI-u i nešto na manjim privatnim. Tamo sam ustupio video i nekih 6 sati programa emitirao o Domovinskom ratu na talijanskoj televiziji. S time se mogu ponositi. Bio sam i na drugim ratištima, ali nije bila moja domovina. Bio sam na Kosovu, bio sam u Libanonu, u Mozambiku, svuda gdje je rat bio. Moldavija, to je posebna priča. Tamo sam morao kao čovjek napraviti reportažu, ali nije me dirnulo toliko kao kad je izvršena agresija na moju domovinu, onda je to ipak malo drugačije. Tamo sam radio s malim odmakom od emocija, ali to se ne može kad vidiš da se ruši tvoje.
Bili ste jedan od prvih novinara i snimatelja koji je otišao u Černobil nakon nuklearne katastrofe. Zašto vam je bilo važno izvještavati o tome?
Katastrofa je bila potkraj travnja 1986., ali trebao je odmak od nekoliko godina da bismo mi novinari mogli ondje doći. Bilo mi je važno, jer mi je udruga "Spasimo djecu Černobila" poslala pismo i objasnila zašto ta djeca trebaju izaći iz Kijeva. Jer, više u Černobilu nije bilo ljudi. Ta djeca, koja su rođena za vrijeme katastrofe i nakon toga, od roditelja koji imaju posljedice radijacije, trebala su obnoviti krvnu sliku da bi mogli ići dalje. Napravio sam prvu reportažu, na RAI-u su mi rekli "dobro, idi ako hoćeš. idi na svoj rizik, evo ti novac, ali ekipu ti nećemo dati ". I otiišao sam sam i tamo našao Ukrajince snimatelje koji su bili voljni ići sa mnom. Ipak je bila kriza tamo, pa je čovjeku bilo dobro da zaradi nešto, čak i ako riskira radijaciju. Ja sam isto računao da ću imati posljedice radijacije, ali Bog me čuva. Nisam ni malariju imao, nijednu bolest nisam dobio u svim zemljama koje sam prošao. Primio sam dosta toga i za prevenciju, ali bilo mi je važno pomoći djeci. To je meni posao i više od posla. Ako imam mogućnost da pomognem, to moram. Pogotovo jer sam prije bio u show biznisu, filmu, televiziji, zabavi, kanconama, ali kad malo dođeš u godine onda nije to to. Jer, trebaš povući crtu i zapitati se "što sam ja napravio?".
Moldavija je najtragičnija stvar koja mi se dogodila
O djeci ste snimili potresan dokumentarac i u Moldaviji, kakvo je bilo to iskustvo?
Moldavija je najtragičnija stvar koja se meni dogodila u Europi. Nemoguće mi je nabrojiti stvari, ali Hincesti je 30-tak kilometara udaljen od glavnog grada Kišnjeva. Tamo je jedna ludnica, a ne sirotište za djecu. Svim djevojčicama ondje je osakaćivanjem oduzeta ženstvenost, a o gladi i ostalome da i ne govorim. Dokumentarac koji sam napravio je vidjela jedna humanitarka iz Švedske, koja je bila u Italiji, pa mi se javila. Dogovorili smo se što i kako, tri mjeseca je ona bila tamo s njima i donijela im je hranu. To je dobra posljedica takvih dokumantaraca, da pokrenu lanac dobrote kad se objave.
Kako ste se osobno nosili s ljudskom patnjom kojoj ste, tijekom bogate karijere, svjedočili iz prve ruke?
Bol i patnja su u onom trenutku kad ti njih vidiš, ali kad ti realiziraš nešto i potakneš druge i započneš val dobrote… Praktički sam tu bol prenio na nekog drugog tko će tu bol opet prenijeti na nekog trećeg i osjetiti da treba pomoći. To je jedan lanac dobrote koji se stvara. To je ista stvar kad u familiji imaš nekog bolesnog i netko dođe da te utješi. Odmah ti je lakše. Dok sam radio, tu bol sam imao u sebi, ali kad je već jedan put emitirana i poslana u eter, praktički sam preko televizijskog kanala predao drugima da prate to.
Prvo svećenici, pa političari, pa novinari...
Možete li nam opisati kakva je "vaša Afrika" koju ste nam prikazali na ovoj izložbi?
Ovo nije izložba, ovo je event na kojem su svi pozvani da uzmu sliku koja ih podsjeća na nešto. Moja Afrika je onaj prvi moment, kad sam se ukrcao u avion u to malo mjesto s improviziranom pistom. Ukrcali smo ženu koja je u naručju držala dijete od desetak godina. Kad smo ušli u avion, nakon pet minuta od polijetanja, to je dijete umrlo. Vidjeti, kako se na talijanski kaže "serenita", spokoj na licu majke koja u naručju drži mrtvo dijete. Mi smo se svi skamenili. To je onaj moment koji me potaknuo da moram nešto raditi, a ne samo za moje reportaže. Takvih slučajeva ima mnogo, na ekranu je bilo i zadnje pomazanje čovjeku koji je umro praktički pred kamerama. Afrika je takva da trenutno ima desetak ratova, ali to nas ne interesira. To ne dolazi do nas. Kad razgovaraš s Afrikancima, oni su veseli, pozitivni, oni zrače pozitivom jer svako jutro kad se oni dignu, nisu sigurni hoće li dočekati večer zbog gladi, žeđi ili rata. Oni otiđu u kolibu i zaspu, ali kad se probude ujutro, odmah su veseli. Mi smo naučeni na nešto drugo. Zato kažem da je moj moto "dovoljno". Još jedna stvar, više su me puta pitali u srednjim školama kad sam predavao nakon putovanja, "koga biste vi poslali tamo?". Reći ću vam iskreno - da dožive ono što sam ja doživio, trebali bi prvi ići svećenici. Drugi bi trebali ići političari, a treći mi novinari. Jer drugačije je to iz fotelje promatrati. To je sasvim nešto drugo. Možeš na filmu nešto dočarati, ali kad si ti između njih i vidiš ples vojnika koji idu u rat. Imaju drvene puške i ti se pitaš "pa kako?!!!". Idu s drvenim puškama i tek kad im vojnik pogine, onda preuzimaju njihovo oružje.
Najbogatiji sam u svom okruženju
Dugo ste radili na talijanskoj državnoj televiziji RAI. Koliko vas je profesionalno oblikovalo to iskustvo?
Ja sam mali čovjek iz Zadra, iz Stanova, ali sam doživio jednu veliku stvar. Prve radove sam imao kad sam bio montažer, tekstove su mi pisali nobelovci poput Umberta Eca. Kad tako mali dođeš u takav veliki svijet…pa, ja sam zapravo uvijek ostao mali. Ja nemam niti akademsku naobrazbu, ali sam predavao kao gostujući predavač na tri ili četiri sveučilišta u Italiji. Ja sam trebao preuzeti katedru za montažu na filmskoj akademiji, ali nisam, jer nisam bio Talijan. Postigao sam nešto što nisam vjerovao da hoću kad sam odlazio u Italiju. Ostala mi je na kraju jedna žalost. Što sam, prema onome što sam napravio za talijansku televiziju, praktički nastupao za jednu tuđu reprezentaciju. Žao mi je što nisam za moju državu. Ponekad me pitaju što mislim o medijima. Stanem po strani i ne želim govoriti. Jer me nitko nikad nije pitao za nešto, dok me Europa slala. Ja sam uvijek znao da ću se vratiti u Zadar, to je jedna novinarka napisala – ja sam sidro uvijek imao u Zadru. A cimu, kažemo mi brod di se veže, ja sam to odvezao da se vratim ovamo.
Postoji li neki trenutni aktualni događaj ili prostor koji biste htjeli posjetiti i izvijestiti o tome, da vam se pruži prilika?
Danas ne znam. Ja sam zadnji put bio u Australiji, među našim iseljenicima. Napravio sam dosta reportaža, pogotovo o Zadranima, ali mi nitko to ne želi emitirati jer je tu još UDBA. Nemam više neku želju da odem, jer bi to onda ostalo samo za mene. Prije, kad sam ja to mogao dati u javnost, to bi bilo nešto drugo. Idem, pa i ako je teško i ako treba sebe žrtvovati, okej. Danas da odem kao turist, to me ne interesira. Ne kažem da sam bio u cijelom svijetu, ali sam vidio toga dosta. Susreo sam ljude, prema tome, ja sam jako bogat čovjek. Možda sam najbogatiji u mojem okruženju. Ono što imam u sebi i što mogu prenijeti, to je bogatstvo. Hoću li ja to nekome prenijeti sutradan i bi li trebao pisati knjige, ne znam.
