Kad sam prije nekoliko godina upisivala fakultet, nisam ni slutila koliko će se svijet obrazovanja promijeniti. Mislila sam da ću, kao i generacije prije mene, nositi onaj legendarni plavi indeks, da će profesori vlastoručno upisivati ocjene i da će svaka imati onaj svečani šarm potpisa i pečata. Umjesto toga, dočekali su me Zoom linkovi, Teams sastanci, lozinke za platforme i raznorazni online zadaci. Sve ono što je nekada imalo papirnati trag, sada je u računalnom sustavu. Digitalizacija je tiho, ali temeljito promijenila način na koji učimo, komuniciramo i polažemo ispite, a pandemija je sve to ubrzala do te mjere da smo se preko noći našli u potpunom digitalnom vrtlogu. Sada, nekoliko godina kasnije, stojimo pred pitanjem: koliko su online predavanja i digitalna nastava zapravo korisni, a koliko nas otuđuju od istinskog iskustva studiranja te je li lakše i dostupnije nužno i bolje?
Digitalna ploča i dva lica nastave
Učionice su se u proteklom desetljeću preselile s ploča i kreda na ekrane i platforme. Microsoft Teams, Moodle i Zoom postali su nova “školska torba” u koju umjesto skripti pohranjujemo datoteke. Digitalna promjena nije samo tehnološkog karaktera. Za mene je, a vjerujem i za mnoge druge, digitalna promjena potpuna promjena kulture učenja. Sve češće govorimo o ‘’hibridnim modelima nastave’’ koji spajaju najbolje od oba svijeta, fleksibilnost online prostora i interaktivnost fizičke učionice. Studenti više ne moraju biti fizički prisutni da bi sudjelovali u predavanju, a profesori mogu predavati studentima iz različitih krajeva svijeta. Ipak, s tom slobodom dolazi i nova odgovornost gdje samostalnost u učenju postaje ključna vještina. Digitalna transformacija promijenila je i ulogu profesora. Predavač više nije samo osoba koja prenosi znanje, već mora biti i tehničar. Priprema online predavanja zahtijeva drugačije kompetencije kao što su poznavanje digitalnih alata, sposobnost stvaranja interaktivnih sadržaja i prilagođavanje različitim stilovima učenja. Spomenula bih i to da se tehničke poteškoće nerijetko dogode. Nekome ‘’šteka’’ Internet, netko nema ton ili sliku…To sve skupa još dodatno otežava održavanje kvalitetnog sata. Mnogi su se profesori morali u hodu prilagoditi novom načinu rada, često bez dovoljno podrške ili obuke. No, oni koji su u tome uspjeli, otkrili su i prednosti koje itekako postoje. Digitalizacija obrazovanja otvorila je brojne mogućnosti koje su nekada bile nezamislive. Onima koji rade uz studij ili žive daleko od sveučilišta, online nastava donijela je novu razinu pristupačnosti i fleksibilnosti. Profesor više nije jedini izvor znanja, već postaje mentor i vodič kroz digitalni labirint informacija.
Učionica u džepu
Jako puno profesora s kojima sam se susrela u svom obrazovanju spominjali su kako je pristup informacijama u njihovo vrijeme bio puno teži. S time se itekako slažem jer je nama danas, s razvojem tehnologije, sve servirano ‘’na izvol’te’’. Naši roditelji, profesori, pa čak i generacije ranih devedesetih godina, trebali su ići u knjižnicu u potragu za znanjem, određenim tekstom, informacijom ili zadatkom. Danas su dovoljna dva klika na internetu i imamo pristup čitavoj bazi podataka o bilo kojoj temi. Rekla bih da to znatno olakšava studiranje, ali nas i ograničava u određenim praktičkim sposobnostima. Kada bi nama, ‘’djeci tehnologije’’, oduzeli Internet i društvene mreže na tjedan dana, u nama bi se probudio instinkt preživljavanja. Nismo navikli biti sami sa sobom i ljudima oko nas, već tehnologiji pridajemo veliku većinu našeg vremena. Ponedjeljak je ujutro, budim se i uzimam mobitel. Na njemu je prva poruka; “Vaš screen time prošli tjedan bio je 10% veći, što je u prosjeku 8 sati i 20 minuta dnevno”. I iskreno, osjetim se loše kada to ugledam kao prvu stvar ujutro te me dovodi u razmišljanje kakva bih bila da sam dio starijih generacija. Možda bi mi život bio potpuno drugačiji. I dok tehnologiju često gledam kao zamku za kvalitetan život, ne mogu poreći da je određene aspekte poboljšala. Nekad je trebalo dosta truda da bi se došlo do odgovora na jednostavno pitanje poput: “Što je za zadaću?”. Tražio se kolega po hodnicima, zapisivalo u bilježnicu ili čekalo sljedeće predavanje. Danas, zahvaljujući aplikacijama poput WhatsAppa, sve se rješava u nekoliko sekundi. Ta brzina i dostupnost komunikacije učinile su suradnju među studentima neposrednijom i učinkovitijom nego ikad prije. Digitalna nastava polako prelazi u tradiciju, što ne znači nužno da je to loše. Idealno rješenje leži u ravnoteži, u kombinaciji tehnologije i ljudskog iskustva. Ključ je u tome da tehnologija služi čovjeku, a ne obratno. Učenje bi trebalo ostati proces koji povezuje, potiče znatiželju i razvija kritičko mišljenje, bez obzira na to odvija li se u predavaonici ili preko kamere. Jer, koliko god se svijet digitalizirao, obrazovanje će prije svega biti odnos između ljudi koji zajedno traže put prema znanju.