Antonio Bujačić 22-godišnji je mladić rodom iz Malog Lošinja. Već pet godina radi u struci kao građevinski tehničar, ali, osim što je uspješan u svojoj profesionalnoj sferi, posvećen je sportskom načinu života. Aktivan je u NK Lošinj te uživa u raznim drugim sportskim aktivnostima, uključujući tenis, biciklizam i trčanje. Također, planinarenje i kajak našli su se na njegovom popisu interesa, pri čemu je kajak postao posebno važan od prošle godine.
Kako je sve počelo?
Unatoč strasti prema sportu, Antonio nije sportski profesionalac, nego ga vodi želja za aktivnim životnim stilom. Sebe vidi kao posve običnoga čovjeka, koji živi i radi za sebe i svoju obitelj. No, u lokalnoj zajednici Antonio je zaista daleko od toga, čemu svjedoči njegova nesebična želja da doprinese boljitku zajednice.
Godine 2022. odlučio je pokrenuti humanitarno-sportsku akciju pod nazivom “Veslajmo za one koji ne mogu”, kako kaže, iz čistog gušta i s ciljem da pomogne onima kojima je pomoć najpotrebnija.
Prošle godine preveslao je impresivnih 18,5 milja od Lošinja do Raba, u vremenskom roku od šest sati i 50 minuta. Uz podršku mnogih ljudi, uspio je prikupiti 33 000 kn za dvije vrijedne udruge - Ruka u Ruci s Lošinja te Pinokio s Raba.
- Rab sam odabrao jer tamo imam jako puno prijatelja i poznanstava. Rab je na neki način reprezentativan u smislu zašto sam se uopće počeo baviti kajakarenjem jer sam bio na zvoniku sv. Marije i gledao prema Lošinju, a s obzirom na to da volim raditi drugačije stvari i izlaziti iz zone standarda, onda mi je palo na pamet da bih idući put mogao na Rab doći na neki drugačiji način. U tom trenutku vidio sam kajake kako plove i to mi je bio znak da se odvažim upravo u tome, ispričao nam je Antonio.
Izazovna relacija
Prije trenutka preveslavanja lokacije Lošinj-Rab, Antonio nikada nije imao iskustva s kajakarenjem. Izjavio je da je to bio praktički prvi puta da je držao vesla u rukama, što ga nije spriječilo da se hrabro upusti u novu avanturu.
- Dva sata sam usavršavao tehniku veslanja i nakon deset dana sam krenuo na taj put od 18 milja. Neki možda i neće povjerovati, ali uistinu je bilo tako. Nisam imao nikakve dodatne pripreme, ali moram priznati da je cijeli taj proces teži psihički nego fizički. Kada dođe do teških trenutaka, imaš dvije opcije i jednostavno moraš prelomiti ako želiš nastaviti. Tada se nekako posebno prisjetiš zbog čega sve to radiš i da je glavni cilj pomoći nekomu i onda sve ide lakše, istaknuo je Antonio.
Tijekom zimskih dana razmišljao je o idućem pothvatu i odlučio se odabrati destinaciju koja bi bila duplo dulja od prošlogodišnjeg puta. Nakon pažljivog promišljanja, odluka je pala na izazovnu relaciju od Lošinja do Zadra, u dužini od 43 milje, s očekivanim vremenom veslanja od 12 do 14 sati. Ove su se godine financijska sredstva prikupljala za udrugu Ruka u ruci s Lošinja i zadarsku udrugu Mali Princ.
Kako bi se odmorio tijekom puta, Antonio je osmislio sedam etapa s kratkim stankama kako bi se okrijepio i održao snagu. Unatoč izazovima, odlučio je krenuti u ovaj pothvat bez spavanja, što svakako nije bilo lako i zahtijevalo je veliku izdržljivost.
Pripreme usprkos brojnim obvezama
Krenuo je s Lošinja u jedan sat ujutro, a cilj mu je bio stići u Zadar do 15 sati istoga dana. Razlog takvom vremenskom rasporedu putovanja bio je spoj s dm millenium jumpom, koji se održavao u subotu na našoj rivi.
- To je izuzetno velika stvar za projekt “Veslajmo za one koji ne mogu”, da smo imali priliku biti dio tako velikog humanitarnog događaja koji već ima svoju tradiciju i da smo prepoznati za ono što radimo, naglasio je Antonio.
Pripreme su tekle glatko, što ga je dodatno motiviralo za nadolazeći izazov, a osjećaj uzbuđenja sve je više rastao kako se polazak približavao.
- Imao sam strahopoštovanje prema tomu izazovu i tolikoj udaljenosti, a pogotovo prema moru. Jedno je vrijeme puhalo jugo u provu, a zbog toga je bilo teže veslati, kazao je Antonio.
Ove je godine posvetio više vremena pripremama za svoju avanturu kajakarenja u odnosu na prošlu godinu.
- Smatram da sam pravilno balansirao svoje pripreme, ne forsirajući se previše, ali sam svakako uložio dovoljno truda i pažnje kako bih bio spremniji nego ikad. Naravno da sam morao pronaći ravnotežu između priprema za putovanje i svojih obveza na poslu. Kao građevinski tehničar i sezonski taksist, imao sam pune ruke posla, tako da je dobra organizacija bila ključna, naglasio je Antonio.
Cilj je da se priključi što više ljudi
Ponosan je na sve što su postigli, ali mali žal ipak ostaje jer na koncu nije uspio odveslati zadnje dvije milje.
- Već kod Silbe počeo me hvatati umor, jedva sam izdržao, a još je gore kad ne vidiš ništa ispred sebe jer imaš osjećaj da nikad nećeš doći do cilja. Napravio sam dvije velike greške – nisam spavao i uzeo sam jednu dužu stanku pa su se mišići počeli hladiti. Još me uhvatio jak vjetar pred cilj i jednostavno nisam više mogao. Teško mi je zbog toga, zaista ne volim neuspjeh, ali na greškama se uči, istaknuo je Antonio.
Iznimno je zahvalan fizioterapeutkinji Ani Banić s Lošinja koja mu odmah po dolasku u Zadar pružila pomoć. Iskreno se nada da će projekt “Veslajmo za one koji ne mogu” biti uspješan i u budućnosti, a posebno bi mu bilo drago da privuče još više ljudi koji bi željeli sudjelovati u ovakvim sportskim i humanitarnim aktivnostima.
- Zamislite da se duž Jadranske obale ovaj projekt održava na 10 mjesta u isto vrijeme. Kako bi bilo lijepo da npr. za pet godina Toni Cetinski Vesla od Pule do Brijuna i da Šime Vrsaljko vesla od Zadra do Ugljana. Ma to bi bilo zaista predivno i sigurno bi humanitarni aspekt bio time još izraženiji. To je naš trenutni cilj i tomu ćemo težiti, a nadam se da ćemo to i ostvariti korak po korak, zaključio je Antonio.
Njegov izvanredan sportski podvig zasigurno je bio izazovan, ali Antonio je pokazao nevjerojatnu izdržljivost i snagu, a mi mu želimo puno sreće i uspjeha u svim budućim pothvatima u kojima će, ne sumnjamo, ponovno pokazati svoje veliko srce.
