U posljednjih nekoliko desetljeća, razumijevanje ADHD-a – poremećaja pažnje i hiperaktivnosti – značajno je napredovalo, no u praksi se još uvijek često suočavamo s nerazumijevanjem, stigmatizacijom i pogrešnim tumačenjima ovog kompleksnog neurorazvojnog poremećaja. ADHD se i danas prečesto doživljava kao problem u odgoju, "faza" koja će proći ili posljedica previše vremena provedenog pred ekranima. No znanstvene spoznaje, iskustva stručnjaka i svakodnevni život djece s ADHD-om i njihovih obitelji govore drugačije. Kako bismo rasvijetlili što ADHD zapravo jest, kako se manifestira kroz različita razvojna razdoblja i kako možemo djeci pružiti pravu podršku, razgovarali smo s dr. sc. Snježanom Sekušak-Galešev, prof. psihologije i umirovljenom izvanrednom profesoricom Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koja je tijekom svoje bogate akademske i stručne karijere dala nemjerljiv doprinos razumijevanju dječjih teškoća u razvoju, posebice onih vezanih uz ADHD, te i dalje ostaje jedna od vodećih stručnjakinja u ovom području.
Dijagnozu je teško postaviti prije pete godine
Što je zapravo ADHD?
Deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj (ADHD) je neurorazvojni razvojni poremećaj s izraženim simptomima nepažnje i/ili hiperaktivnosti-impulzivnosti koji su maladaptivni (klinički značajno oštećenje socijalnog, akademskog ili radnog funkcioniranja. Javlja se kod 5-7% školske djece i to četiri do pet puta češće kod dječaka. Može se javiti u tri oblika: ADHD s kombiniranim karakteristikama hiperaktivnosti, impulzivnosti i pomanjkanja pozornosti; ADHD s pomanjkanjem pozornosti kao primarnom karakteristikom i ADHD s impulzivnošću i hiperaktivnošću kao primarnim karakteristikama. Dijagnozu je teško postaviti prije četvrte ili pete godine života, jer osim što je karakteristično ponašanje mlađe djece varijabilnije, postavlja im se i manje zahtjeva za trajnijim održavanjem pažnje i kontrolom. Najčešće se ipak dijagnoza postavlja polaskom djeteta u školu. Sva djeca ne pokazuju iste simptome. Kod neke djece može biti dominantna nepažnja, kod neke hiperaktivnost i impulzivnost, a kod neke se sa podjednakom jačinom i učestalošću može javiti i poremećaj pažnje i hiperaktivnost. Poteškoće su manje ako je dijete pod vrlo strukturiranom i dosljednom kontrolom, bavi se nekom vrlo zanimljivom aktivnošću - na igralištu, prilikom igranja na računalu, u interakciji jedan naprama jedan sa odraslom osobom (pomoć u učenju, kod psihologa, liječnika ili sl.), ili dok često biva nagrađivano za poželjno ponašanje.
Predškolci imaju različite simptome
Kako prepoznati ADHD poremećaj u predškolskoj dobi?
Iako svu djecu vrtićke i predškolske dobi karakterizira između ostalog i motorički aktivno ponašanje, kod djece s ovim poremećajem ono se razlikuje: trajno su u pokretu i svugdje prisutna: jure naprijed-natrag, trče kroz prostorije (kroz kuću, vrtić), "izađu prije nego što su ušla", skaču ili se penju po namještaju, imaju teškoća pri sjedilačkim aktivnostima – posebno u grupi (slušanje priče, crtanje). Kod djece predškolske dobi simptomi nepažnje se ne primijete lako, jer se manjoj djeci postavlja manje zahtjeva za trajnijim održavanjem pažnje. Međutim, osjetljivim promatranjem može se uočiti razlika, jer se i njihova pažnja može održavati u različitim situacijama. Prosječno dvogodišnje i trogodišnje dijete može sjediti s odraslom osobom i razgledavati slikovnice, može sjediti u grupi i slušati kraću priču i sl.
Školarci se drugačije izražavaju
Kako prepoznati ADHD u školskoj dobi?
Kod školske djece s ADHD poremećajem teškoće se izražavaju na nešto drugačije načine. U razredu teško mogu duže mirno sjediti, vrpolje se ili sjede na rubu stolca. često ustaju, šeću po razredu, neprestano zapitkuju drugu djecu ili učitelja). Vrte predmete, lupkaju rukama i pretjerano tresu stopala ili noge. Često ustaju od stola za vrijeme obroka, dok gledaju televiziju ili dok rade domaću zadaću. Često pretjerano pričaju. Kako djeca sazrijevaju, simptomi hiperaktivnog ponašanja obično postaju manje uočljivi. Do kasnog djetinjstva i rane adolescencije znakovi pretjerane motoričke aktivnosti manje su uobičajeni, i mogu se svesti na vrpoljenje ili osjećaj razdražljivosti i nemira. Često se ponašanje djece s impulzivnim podtipom ADHD-a pogrešno interpretira kao nepoželjno ponašanje ili propust u odgoju. Međutim, radi se o nezrelim izvršnim funkcijama zbog kojih djeca imaju teškoće u izboru najprimjerenijeg ponašanja u nekoj situaciji i planiranju budućih događaja, teško odgađaju zadovoljavanje želja, teško se odupiru trenutnom iskušenju, bave se potencijalno opasnim aktivnostima bez razmišljanja o mogućim posljedicama pa ponašanje često dovodi do nezgoda.
Roditelji trebaju biti realistični i organizirani
Kako roditelji i obitelj mogu pomoći djetetu s ADHD-om?
U obitelji problem predstavlja potreba djeteta za stalnom pomoći u obavljanju domaćih zadataka. Roditelji očekuju određenu razinu samostalnosti i samousmjeravanja koje dijete ne može ostvariti. Često su roditelji i učitelji zbunjeni situacijom u kojoj dijete zna reći što je dobro a što nije, što je potrebno učiniti u nekoj situaciji, ispriča se za grešku i obeća da to više nikada neće učiniti, no ne ponaša se na taj način. Roditelji trebaju biti realistični u očekivanjima od takve djece, trebaju organizirati dom i pokušati odrediti vrijeme u koje će dijete učiti, ići na trening, kada će se ručati, ići na spavanje, ustajati, igrati se na kompjutoru. Ako se nešto povremeno mora promijeniti objasnite to djetetu unaprijed. Djetetu trebaju pomogati kod školskih obveza na način da su domišljati i da hrabre dijete. Svakao treba dogovoriti nekoliko važnih pravila koje u obitelji svi trebaju poštovati, napisati ih na vidljivo mjesto i za sve odrediti posljedice ako ih se ne pridržava. One moraju biti pravedne, brze i nikog ne smiju ponižavati. Naposlijetku, roditelji trebaju biti pozitivni i reći svom djetetu što od njega očekuju i kako da to učini umjesto da mu govore što ne žele.
Različite terapije
Koje su najčešće terapije i pristupi djeci s ADHD-om?
Izabrati tretman za dijete sa ADHD-om nije jednostavno, jer je svako dijete posebno, sa svojim jedinstvenim osobinama koje treba dobro poznavati i poštivati te u skladu s tim birati prikladne postupke. U literaturi se kao najučinkovitiji i znanstveno provjereni navode psihosocijalni pristupi i farmakoterapija, s preporukom njihove kombinacije. Bihevioralna terapija ističe se po detaljnoj procjeni problematičnih ponašanja te onih uvjeta okoline koji potiču ta ponašanja, razvoju strategija koje će proizvesti promjenu u okolini pa tako i promjenu ponašanja djeteta, i ponavljanim procjenama kako bi se vrednovao uspjeh intervencije. Obiteljska terapija/psihoterapija je indicirana u slučajevima obiteljske disfiunkcije nastale bilo zbog djeteta s hiperaktivnim poremećajem bilo zbog primarnih roditeljskih ili bračnih teškoća. Individualna psihoterapija, usprkos ograničenja zbog relativno smanjene sposobnosti uvida i slabije generalizacije terapeutskih efekata, može biti korisna zbog stvaranja pozitivnog odnosa između djeteta s hiperaktivnim ponašanjem i terapeuta. Najveći broj istraživanja koje se odnose na tretman hiperaktivnosti pripada ispitivanjima o efikasnosti korištenja. U zapadnim zemljama, posebno SAD-u, medikamenti se gotovo redovito koriste, no preporuka je da se u takav tretman krene samo ako su problemi tako intenzivni da nikakav drugi tretman ne daje rezultate. Rezultati su najbolji kada se medikamenti kombiniraju sa nekim psihosocijalnim tehnikama. Svakako je važno da se oko uzimanja farmakoterapije roditelji iscrpno posavjetuju sa liječnikom specijaliziranim za hiperaktivnost i poremećaj pažnje kako bi se informirali o pozitivnim i negativnim efektima i u skladu s time donijeli odluku.
U obrazovanju timski pristup
Je li hrvatski obrazovni sustav prilagođen takvoj djeci i gdje najviše nedostaje podrške?
Obrazovni sustav u Republici Hrvatskoj kroz svoju zakonsku regulativu omogućava uključivanje uz pružanje potrebne podrške učenicima sa svim razvojnim teškoćama, pa tako i ADHD-om. Uspješnost uključivanja ovisi o zastupljenosti stručnih suradnika sa specifiičnim znanjima i kompetencijama od ranog do završetka srednjoškolskog odgoja i obrazovanja. Bolja educiranost učitelja može se postići edukacijama koje se organiziraju od strane lokalne zajednice i MZO, te kroz razne projekte, što se učestalo provodi posebice zadnjih 30 godina. Uspješnost uključivanja ovisi i o suradnji sa roditeljima, te timskom pristupu koji uključuje stručnjake različitih profila.
