<p>VK Jadran Zadar</p>
VK Jadran ZadarARHIVA ZT
StoryEditor
MOŽE I OVAKO

Hoće li legenda o Romanu Bajlu makar jednokratno ujediniti Gradsko vijeće Zadra?

Romano Bajlo se u Veslački klub Jadran upisao u travnju 1964. godine i u njemu najprije kao veslač, a onda kao trener ostao do 2012. godine. U Zadru nema ni jednog drugog primjera da je neki čovjek u jednom te istom klubu proveo 48 godina, nema nikog sličnog tko je imao toliko sportskih uspjeha da bi se o tome mogle pisati knjige, ni u jednom drugom sportu nema nikoga sličnoga

Ako vam je osobna iskaznica izdana u Policijskoj upravi zadarskoj sigurno ste se već naslušali usputnih primjedbi i ozbiljnih analiza o tome kako je “Zadar grad koji nestaje”, “urbano tkivo bez bez ikakve autentičnosti”, “grad koji je izgubio “svoju nekadašnju dušu” i samog sebe osudio na tiho, ali sigurno nestajanje. Žal za izgubljenim Zadrom kreće s površnim valjda, simbolički nabijenom inzistiranju kako su s njegovih uskih ulica, eto, odavno nestali čak i “tiramoli s mudantama” i prepoznatljivi gradski redikuli, kako Poluotok kakvog smo znali i voljeli pred našim očima nestaje kao magla na buri, a na drugom kraju, na nekoj višoj razini, ta vječna rasprava o gradu koji nestaje dosegne i ozbiljnu razinu na kojoj gradski intelektualci rezignirano zaključe da se “grad pretvorio u kulisu za turiste”, “prestajući biti ugodnim mjestom za život vlastitih stanovnika”, pa onda svi kao papagaji ponavljaju da gradske vlasti već tko zna koliko dugo sve rade da nam “investitori budu zadovoljni” dok im Zadrani bježe iz grada.

Ukratko, “Zadar je grad kojeg više nema”.

Razgovor u polupraznoj konobi

U nedavnom nedjeljnom razgovoru četvorice ili petorice ljudi okupljenih oko stola poluprazne konobe na pustom Poluotoku povela se jedna takva debata. Stvari su odjednom postale ozbiljne kada je jedan od njih, čovjek koji već dva-tri desetljeća živi negdje u Europi, hladno konstatirao da se sve to događa jer “Zadar najprije ubije sjećanje na velike Zadrane, a kad ih uspješno zaboravi, digne ruku i na samog sebe”.

-Eto, nedavno je umro Romano Bajlo. I, što mislite, hoće li i on biti među zaboravljenima? Strah me je da hoće. Umjesto toga, moglo bi se napraviti nešto sasvim drugo i ne dopustiti da bude zaboravljen, reče taj “EU Zadranin” i onda krene naširoko obrazlagati što je želio reći, pa se po stolu već puste konobe razlila priča o legendarnom Manu i “ovima koji su iza njega ostali”.

Karizmatični lik

Romano Bajlo se u Veslački klub Jadran upisao u travnju 1964. godine i u njemu najprije kao veslač, a onda kao trener ostao do 2012. godine. U Zadru nema ni jednog drugog primjera da je neki čovjek u jednom te istom klubu proveo 48 godina, nema nikog sličnog tko je imao toliko sportskih uspjeha da bi se o tome mogle pisati knjige, ni u jednom drugom sportu nema nikoga sličnoga. Znam ja da je u povijesti Jadrana bilo i drugih zaslužnih pojedinaca, ali Bajlo je bio “čovjek sinonim”, amblem, jedan od zaštitnih znakova zadarskog sporta, karizmatični lik koji je svojim fanatizmom “zarazio” brojne generacije mladih Zadrana i za sva im vremena obilježio živote. U njegovo vrijeme u cijelom Zadru nije bilo srednjoškolskog razreda u kojemu nije bilo makar jednog veslača Jadrana. Bajlo je bio leđna moždina cijelog jednog sporta, sportska i pedagoška legenda, a sva je tajna bila u tome što je beskrajno volio veslanje i što je tu strast znao prenijeti na djecu koju je trenirao. Mano nije bio svetac, takvih je malo, zato je u Vatikanu procedura stjecanja “statusa sveca” tako dugotrajna i komplicirana.

Bio je čovjek i trener staroga kova, ponekad uporan do fanatizma iako bi češće pokazivao svoju meku stranu jer bi mu “pobjegla suza”, ali iza njega su ostale stotine danas odraslih i uspješnih ljudi koji znaju da bez njegovog autoriteta i energije ne bi dospjeli dokle su dospjeli. Romano Bajlo je za života postao legenda.

Glas koji je odjekivao Jazinama

-Neću vam nabrajati sve njegove uspjehe i rezultate – nastavlja “ZD Europljanin u već pustoj konobi. Ali, samo da znate: bio je “car osmeraca”, punih je 25 godina čekao generaciju seniora da bi sklopio “kraljicu veslanja” i ostvario svoje remek djelo, a onda je 1994.,1998. 2002. i 2004. godine s osmercima Jadrana bio državni prvak u sve tri konkurencije. Nikada i nitko to nije ostvario ni prije ni poslije njega! A svi koji sada “žale za Zadrom kakav je nekad bio” trebali bi pregledati Internet stranicu VK Jadran: tamo su stotine imena i stotine fotografija sjajno uklopljenih u priču o Klubu iz Jazina. Sjeća li se itko koliko je godina od ranog jutra Jazinama odjekivao glas Romana Bajla, onaj strašni bas koji se od Veslačkog doma dobacivao sve tamo do gradskog mosta?! Taj glas je “nezaštićeno kulturno dobro”, taj glas i sada čujem kad prođem Jazinama, ali me strah da će jednom utihnuti, da će grad ostati bez još jednog ambijentalnog detalja, da će sve pojesti zaborav, završava “EU Zadranin” svoju bitku za “Zadar kakav je nekad bio”.

Na kraju je zaključio:

-Ne znam koliko je vremena Špiro Brusina proveo na zadarskoj rivi, ali mi je drago što mu je spomenik ispred zgrade Sveučilišta, uklopio se. Romano Bajlo je cijeli život gledao na Jazine s platforme ispred prostorija VK Jadran. Pa zar onda ne bi trebalo Veslački dom nazvati Veslački dom Romana Bajla, a na platformu, uz onu ogradu, postaviti Manov spomenik! Ako treba i s megafonom u ruci, iako mu za života megafon nije trebao. Možda bi Jazine tako sačuvale makar djelić legende o legendarnom treneru.

Zamisao o kojoj bi trebalo povesti računa.

Jedinstvena prilika gradskog parlamenta

Veslački dom je u vlasništvu Grada Zadra, planirana je ozbiljna rekonstrukcija već dotrajale zgrade, a vrijednost radova je procijenjena na milijun eura. Projekt obnove je pripremljen, a u gradskoj su upravi raspoloženi financirati ga kroz nekoliko proračunskih godina. Za očekivati je da službena inicijativa bude pokrenuta iz Kluba, a kako u klupskoj Upravi i Nadzornom odboru Jadrana sjede mahom bivši veslači i suradnici Romana Bajla, sva tri klupska trenera su njegovi veslači, a u zadarskoj je javnosti (pogotovo onoj sportskoj) još itekako živa mitska slika o “velikom čovjeku iz Jazina”, gotovo da i nema nikakve dileme oko prihvaćanja te inicijative.

Dakako, konačnu bi odluku trebalo donijeti Gradsko vijeće. Kada bi se to dogodilo u ovom sazivu gradskog parlamenta, bila bi to jedinstvena prilika da Zadar i Zadrani konačno dočekaju da na nož zakrvljeni “predstavnici naroda” donesu i jednu jednoglasnu odluku.

Makar zbog sveprisutnog zaborava koji im polako prekriva grad dok se oni “međusobno češljaju”.

11.06.2024., 11:43h
PREDRAG OPAČIĆ
21. lipanj 2024 00:22