Frane Prtenjača (32), slikar amater, za sebe kaže da je seosko dijete iz Polače koje je sad zbog posla u gradu. Slikanje mu je strast i hobi od malih nogu, a najviše voli drvo i ostale prirodne materijale...
- Žao mi je što nisam završio neki zanat. Volim doticaj s drvom i kamenom, raditi rukama. Kad bih znao, volio bih raditi skulpture, rezbariti i slično. Volim interijer, ideje su posvuda, samo treba vremena za realizaciju, započinje Frane...
Sve je počelo Pokemonima
A kako je sve započelo? U drugom razredu osnovne škole, prisjeća se, crtali su Pokemone. Na satu je nacrtao Pikachua i učiteljica je pohvalila njegov talent.
- Imao sam talent oduvijek, ali ga nisam baš iskorištavao. Imao sam odličnu profesoricu Likovnog koja je imala super ideje, ali nisam volio te školske radove, nije mi odgovaralo da mi netko zadaje, htio sam slobodu. U osmom razredu sam zavolio Van Gogha, obožavam sliku Krik, napravio sam nekoliko replika na svoj način. Imao sam čistu jedinicu iz Likovnog na polugodištu pa sam morao napraviti više radova na kraju. Tada nisam smatrao Likovni bitnim predmetom i bio sam posvećen obvezama na selu, a sve druge ocjene su bile dobre. Kad sam na kraju napravio radove po svom guštu, profesorica se oduševila i zaključila mi peticu, govori Frane...
A život piše priče pa je danas Frane itekako uspješan i prepoznat u slikarstvu.
- Kad sam bio mali, nismo imali Internet, računalo, mobitel, knjige, ništa dostupno za učenje crtanja. Nisam imao alata, snalazio sam se. Crtao sam običnim ugljenom s ognjišta. Sjećam se da sam tim ugljenom nacrtao karikaturu Don Quijotea, to je dugo stajalo na zidu doma, dodaje nam.
Impresioniran svijetom
Kako to obično biva, tijekom razdoblja srednje škole pauzirao je i stavio svoj hobi sa strane. A dosta je slika i zapalio jer su propadale nezaštićene na zidu.
- Kasnije sam počeo konobariti u Art Kavani što mi je također bilo poticajno, ali najveću je ulogu imao prvi lockdown. Bili smo zatvoreni mjesecima i oslikao sam jedan zid i tu se vratila stara želja, stara ljubav prema slikanju i stvaranju. Svi su tada otkrivali neke talente. Nakon toga, uz pomoć i nagovor dragih ljudi, odlučio sam pokazivati svoje radove. A bilo bi dobro i zaraditi koju kunu od toga - stvarati personalizirane slike, oslikavati predmete, raditi karikature, portrete... Zašto ne iskoristiti svoj talent?, priča Frane i naglašava da je tek 10 posto talenta, a sve ostalo, u bilokojem poslu, ovisi isključivo o radu.
Otvorio je zatim Instagram profil naziva _impression_art.
- Razmišljao sam dugo o imenu, pokušavao spojiti Frane i art i colors... Ali ništa! I onda sam išao jedan dan na posao i usput vidio brod koji se zove Impression. A ja sam uvijek impresioniran prirodom, slikama... I to je bilo to - impression art!, kaže Frane.
Daruje novi život starim stvarima
Zanimljivo je da spaja umjetnost i svakodnevne, naizgled obične stvari. Primjerice, oslikava stare kazete, tenisice, CD-ove, gitare... i tako im daruje novi život.
- Volim realizam, kao dijete sam puno crtao ruke. U rukama je zapisana povijest čovjeka, u starim rukama dida i babe upisan je život. U rukama vidiš i različitost, impresionira me sve to. Posvećen sam dosta i vjerskim motivima. Volim sve! Sad je sve dostupno na Internetu, dobijem ideje i na taj način. A naravno, posebno sam inspiriran kad sam doma, na selu, kazuje Frane i dodaje.
Instagram ga je povezao i s drugim umjetnicima, dijele ideje i vizije. Jednoj je curi poklonio sliku, prepričava, i ona je plakala od sreće.
- Izazvati emocije, to je najvažnije, naglašava Frane.
Kad trema postane strast
Kad slika, izgubi se u nekom svom svijetu, zaboravi gdje je, izgubi pojam o vremenu. Posebno se divi Da Vinciju, ali ne samo zbog Mona Lise, već zbog njegove svestranosti - od umjetnosti do izuma.
A svestran je i Frane, junak naše priče. Odličan je i u prenošenju znanja pa održava opuštajuće radionice slikanja uz vino u Art Bottegi, a sve kroz šalu i smijeh.
- Tražili su voditelja za Pinele i vino, kolegica je vidjela oglas i poslala mi. Javio sam se, na razgovoru me obuzela trema, bojao sam se da me neće uzeti. Ipak, uspio sam! Počeo sam ubrzo voditi grupe. Iako jako volim raditi s ljudima, imao sam veliku tremu. Ali ta trema je prerasla u strast. Nije to samo crtanje, predivno je ići od čovjeka do čovjeka i pokazivati, pričati s ljudima. Pokušavam opustiti ljude, da zaborave na sve i uživaju i da ne budu opterećeni kako će slika na kraju ispasti. Dosta ljudi se vraća, imamo već divnih slika. Lijepa je to priča, slikarska zabava, dobra ekipa, dođite, zaključuje Frane...
