Nova knjiga Alojza Pavlovića, našeg uglednog književnika naslova “Nismo vlasnici sebe” ugledat će svjetlo dana koncem mjeseca. Riječ je o zbirci duhovnih pripovijesti i drama u kojima je, kako autor kaže, u potrazi za vlastitosti čovjeka.
- Potragu sam usmjerio na unutrašnji mir, unutrašnju radost kod ljudi u raznim situacijama i raznim događajima te na njihovu jurnjavu za materijalnim zadovoljstvom, zbog koje ne uspijevaju doći do unutarnjeg spokoja nego pojačavaju uvijek iznova strah, nelagodu, nemir, fizičku i psihičku bol. Traže spas u spiritualnim objašnjenjima i spiritualnoj potrazi, a okreću leđa duhovnosti i Stvoritelju. Pa, moje pripovijesti i drame ocrtavaju njihov duhovni vakuum i njihova nastojanja da svoju ugroženost projiciraju u vlastitu stvarnost i Boga zamijene vlastitim iskustvima i željama. Međutim, istina je sasvim drugačija, ustvari kreću u potragu da se riješe svega onog što im zagorčava život u materiji, a to su njihove emocije i njihovi mentalni koncepti, ali to je jako bolno, zagonetno i nerješivo, započinje Pavlović.
Mogućnosti megakatastrofe
U nekim pripovijestima i dramama spas traže i u znanosti: kvantnoj fizici, životu u Matrixu i slično. Kod njih je razlika između imaginarnog i stvarnog problema u tome što njihova projekcija strahova, očekivanja, bojazni, stavova, mišljenja ne postaje kao njihova trenutna stvarnost.
- Zbirkom u konačnici odašiljam poruku (kao i mnogo drugi autori) da se nikad u povijesti ljudskog roda svijet nije našao u ovakvoj situaciji: sve dobro i sve loše, sve uzvišeno i vulgarno, svaki problem rješenje, bolest i lijek - sve se, na ovaj ili onaj način, globaliziralo. Posljedica jest to da sve ima ili može imati planetarnu dimenziju i da upravo ta mogućnost generira strah i golemu neizvjesnost, veću nego ikad prije, koja se uza sve temelji na više no očiglednim činjenicama koje ju opravdavaju. Nikad prije mediji komunikacije, književnost i filmovi nisu ljude navodili da razmišljaju o mogućnosti megakatastrofe, bio to nuklearni rat, ekološka katastrofa, pandemija, totalni međunarodni financijski krah, jer dijelimo istu sudbinu, govori autor.
No, kako ističe, duhovna ili religiozna bit pojedinca nije se promijenila, pa se u nekim njegovim uradcima prezentira nov način povezivanja s vjerom kroz sasvim drugačiji vid duhovnosti, jer današnja duhovnost je vrlo daleko od toga da se zadovoljava razmišljanjem o svetosti.
- Po novome, ključno je osjetiti je onakvom kakva jest: vezom koja nas sve zahvaća, međusobno povezuje, upotpunjava, i spaja s harmonijom svemira (a za vjernike, uspostavlja komunikaciju s Bogom), dodaje Pavlović.
Poručuje čitateljima da sami prosude njegova stajališta, jer on je u duhovnosti samo sastavljač, a čitavo apsolutno znanje dolazi od Boga, a ne, kako kaže, od njega književnika ili vrlih znanstvenika.
Promišljene duhovne priče
Promišljene, a dijelom i proživljene duhovne priče i drame u zbirci Nismo vlasnici sebe književnika Alojza Pavlovića, piše u recenziji Ivo Miro Andrić, opora su realistična štiva koja korespondiraju s događajima iz naše sumorne bliske, ali i nevesele dalje prošlosti.
- Pavlovićevo ljudsko i profesionalno djelovanje u nekoliko različitih područja (stručno-znanstveni radovi, brojna književna djela i bogato radno i životno iskustvo) temelji su na kojima on gradi svoj literarni opus, crpeći ga iz najvrjednijih izvora: nasljeđa, okoline i kulturne baštine, što je upečatljivo prezentirano u ovoj obimnoj zbirci, naglašava Andrić.
Čovjekova jurnjava za materijalnim zadovoljstvom, navodi dalje, ne pruža ispunjenje unutrašnjih motiva te i dalje izaziva strah, nelagodu, nemir, fizičku i psihičku bol. To se posebno odnosi na rasprave u kojima zbori o čovječjem životu kao neprestanoj borbi, gdje razvitkom kulture i civilizacije život postaje sve složeniji, a u mnogočemu i teži za obične ljude.
- Duhovna situacija danas je složena (kao i u prošlosti), a promišljati o budućnosti još je složenije. Brze promjene u društvu utjecale su na promjene i u drugim područjima. Čovjek je, potaknut tim promjenama, i dalje u potrazi za Bogom. U toj potrazi on je ugrožen te nastoji projicirati vlastitu stvarnost i Boga zamijeniti vlastitim iskustvima i željama, kazuje Andrić i dodaje da ovu sadržajnu i nadasve zanimljivu zbirku proznih i dramskih zapisa vrijedi pročitati i zamisliti se nad porukama koje ona nudi svakom dobronamjernom čovjeku i vrijednom čitaču.
Vjera i smislen život u punini
Zajedničke teme, piše recezentica Anica Serdarević, svih pripovijesti su vjera i smislen život u punini uz misao o prolaznosti ovozemaljskog. Pavlović gradi za svoje likove socijalno okruženje s uvjetima koji mu omogućuju da lako progovara o toj tematici. Iako pripovijesti tvore uspješnu cjelinu, svaka je zaokruženo književno djelo za sebe i tako se može čitati. Zamjećuje se i dominira pripovjedačeva želja za podučavanjem.
- Autor uglavnom piše na književnom jeziku, nekoliko je pripovijesti napisano na dijalektu štokavske ikavice. Često tematizira svoj zavičaj, svoje djetinjstvo, opisuje običaje kojih više nema, pa mu dijalektalni izraz pomaže izgradnji takvih ugođaja prošlosti. Pavlović gradi svoju priču opisujući život svojih likova u sadašnjosti, uspješno koristi digresije na prošlost, navodi Serdarević i ističa da je zbirka medij u kojem autor razmišlja o Bogu, vjeri, smislu života te konačno, smrti.
Pristupiti ovoj zbirci Alojza Pavlovića bilo je nemoguće bez konzultiranja postignuća, zasada i perspektiva različitih disciplina, i to nerijetko potkrepom njezinih najvrsnijih znalaca. Stoga je Eduard Pavlović, dr. sc., umir. izv. prof. psihijatrije i psihološke medicine, svakoj od 14 pripovijesti i jednoj drami pronašao i odgovarajuće autoritete te ponekad adekvatnim (a ponekad možda i nedostatno odgovarajućim) njihovim izdvojenim crticama pokušao proniknuti u bit Pavlovićeve duhovnosti, a gdjekad i samom sebi pomoći u njezinu shvaćanju i razumijevanju.
S obzirom na to da su crtice detaljno navedene u Pogovoru, zasigurno će biti od velike pomoći i svakome čitatelju.
Urednik, prof. dr. sc. Ivica Vigato istaknuo je da će zadarska kulturna javnost biti obogaćena ovom knjigom te da je ova zbirka vrijedan književni uradak i u književno-estetskom i humanističkom smislu.
