Pitanje podrijetla Hrvata, kao i hrvatskoga imena, izvan uobičajenih slavenskih teorija, tema je koja nije od jučer, ali koja je dugi niz desetljeća zbog svoje "političke nekorektnosti" bila svjesno zapostavljana u znanstvenim krugovima pa i otvoreno progonjena od različitih jugoslavenskih režima s fatalnim posljedicama po istraživače. S uspostavom samostalne i nezavisne hrvatske države došlo je, prirodno, do liberalizacije iznošenja stavova pa i onih koji problematiziraju postojanje hrvatskih ili protohrvatskih plemenskih i državnih organizacija u antičko i predantičko vrijeme na širem prostoru Srednjeg i Bliskog Istoka te Crnog, točnije, Azovskoga mora. Istraživanja u tom smjeru, kao i lakša dostupnost znanstvenih radova iz inozemstva gdje su ove tematike dosta zastupljene, svakako više nego li u Hrvatskoj, doveli su do određenih pomaka u stavovima i početka sustavnijeg i preglednijeg proučavanja ove problematike kojoj je nekad i to nerjetko, manjkalo znanstvene metodologije.
Tako istraživači R. Carrera i S. Nasto navode kako je: "Ime Hrvatske je nastalo jezičnim iskrivljavanjem od Horoathos, što je arijsko-perzijski naziv u značenju ‘prijatelj‘...Na temelju jezičnih i povijesnih nalaza, zaključujemo da ime Hrvatske etimološki nema veze sa slavenskim jezicima. Ovo potvrdjuju i povijesni zapisi koji navode Hrvate izravno povezane sa Sarmatima i Ostrogotima."
Na Eufratu i Tigrisu
Posebno je zanimljiv prostor Mitanske države. Ona se nalazila na gornjim tokovima Eufrata i Tigrisa, po prilici se poklapajući s nekadašnjim Mosulskim vilajetom, današnjim područjem Sirije gdje je izlazila na Sredozemno more te najjužnijim i istočnim dijelom današnje Turske, dopirući u najvećem opsegu do poznatog jezera Van.
Detaljnija istraživanja ove države ojačala su kad su se počela provoditi i ozbiljnija arheološka istraživanjima kao i prijevodi njihovih zbirki klinopisa koje nisu zanemarive. Svoj najveći uspon Mitansko kraljevstvo doživljava u periodu 1500. - 1300. godine pr. Is. Državu su tvorili Indo-Arijci kao vladajući sloj koji upravlja huritskom većinom stanovništva. Mitani su bili dio napetih bliskoistočnih odnosa u kojem su se sukobljavali egipatski i hetitski interesi, povezavši se oko godine 1400. stare ere s Egipćanima. Državu su kasnije pokorili Hetiti i konačno Asirci koji su je i uništili.
Sam naziv ove države dosta je zanimljiv i ovisi iz kojeg ga se izvora preuzima. Egipćani uz naziv Mitani rabe i Maryani i Nahrin, Hetiti je nazivaju Hurri, a Asirci Hanigalbat. O ovome su pisali i istaknuti istraživači ranog hrvatskog iskona, dr. Andrija-Željko Lovrić i dipl. ing. Ivan Ramljak:
Usporedivi s Hrvatima
"Prapovijesno Mitansko kraljevstvo od 17.-13. stoljeća, u današnjoj Siriji, jugoistočnoj Turskoj, zapadnom Iranu i sjevernom Iraku, prva je u povijesti poznata država koja se po svom službenom imenu i nacionalnim simbolima može dobro i višestruko usporediti s Hrvatima. Na početku Huriti žive u nizu gradskih državica, a u 18. st. tu stiže preko Irana ratničko vedoarijsko pleme Mitanni s najrazvijenijim prapovijesnim konjogojstvom i bojnim kolima. Ovi kao vladajući sloj Hurita od 17. - 13. stoljeća stvaraju zajedničko Mitannsko kraljevstvo u primorskoj Siriji i gornjoj Mezopotamiji pod dinastijom Maryanni, gdje su glavni kraljevi s titulom ‘Šarmatta - Mitanni‘: Sutarna, Bratarna, Sawušatar i najjači Artatama (1435.-1411.) koji vlada od Libanona do Asirije pa Artasumara, Dušrata, Matiwaza itd. To je prva država imenom i simbolima usporediva s Hrvatima i njihovi vladari u klinopisima na vlastitom jeziku, npr. 1375. u pismu Dušrate faraonu Amenofisu IV, svoj narod i jezik imenuju znakovitim nazivom Hurrwuhe, a ‘Huriti‘ je strani akadski naziv. Uz troplete, vladarske kočije nose 3 trobojne vrpce crven-bijeli-plavi. Na huritskom prostoru je nadjen i rani heraldički simbol šahovnice u vazalnoj palači Yadnana na Cipru iz 1650. pr. Kr., nalik hrvatskom grbu."
Zanimljivost koja je mnoge, ne samo hrvatske istraživače, privukla ovoj materiji i istraživanju Mitanskog kraljevstva su i njihove osobitosti koje uvode u razmjerima svjetske povijesti. Društveno uređenje ne slijedi preovladavajući robovlasnički ili državno "socijalistički" princip, nego se najviše približava mnogo kasnijim feudalnom obliku gospodarenja zemljom i prirodnim bogatstvima. Stoga je kod njih bilo izuzetno važno utvrditi vlasništvo nad zemljom za pojedinu osobu što je dovelo do najranijeg poznatog nastanka prezimena u povijesti. Zadružne patronime ili "ururde" vodio je rodovski starješina ili "barba", a i sami patronimi su nam veoma zanimljivi jer neskriveno podsjećaju na postojeća hrvatska prezimena, a u nekim slučajevima su čak i identični. Navest će se samo dio najtipičnijih: Akšik (Jakšić), Artik (Artić), Bulik (Bulić), Dudek, Gališik, (Gališić), Halapi (Halapir), Ikik (Ikić), Kadzik (Kačić), Khirik (Ćirić), Koruša (Korušić), Kozala, Malik, Maruhi (Marušić), Nikik (Nikić), Parrik (Parić), Šarrik (Šarić), Ugrini (Ugrinić), Zalatarik (Zlatarić), Zanzi (Zanze) i mnoga druga. Sama osobna imena kod Mitanna, često završavaju dočetkom na -al, -il i -ul te se postavlja pitanje nisu li današnja hrvatska prezimena u Dalmaciji koja sadrže tu skupinu glasova, prije povezana s Mitannima, nego kako se tradicionalno govori - Vlasima. Pogotovo ako se zna da su upravo Bodyuli, jedno od mitanskih plemena koje živi uz more u području oko luke i otoka Arwata, danas u Siriji.
Slobodni Huriti
U svjetskoj historiografiji se prilična muka muči s Mitannima jer se ne zna kamo ih svrstati. Tako Robert Drews kaže da je teško u potpunosti utvrditi etničku pripadnost ovoga naroda ali da se priklanja indo-iranskoj s obzirom na konjogojstvo i termine vezane uz tu djelatnost. Annelies Kammenhuber smatra da su Mitanni govorili još nerazdijeljenim indoiranskim jezikom, čemu se, opet, suprotstavljaju drugi autori, poput Mayrhofera. Tako da nema suglasnosti ni kod vladajućeg sloja, a pogotovo kad su u pitanju većinski stanovnici Huriti. Njemačka škola ih povezuje s kavkaskim Urartima koji bi po njima predstavljali "slobodne Hurite", koji žive neovisno od ikoje velike države Bliskog Istoka. Anglosaksonski autori se protive ovome mišljenju, tvrdeći da huritski jezik nije ni semitski niti indoeuropski.
Ovi Urarti, smješteni sjevernije od Mitanna, također su zanimljivi po svojim osobnim imenima u kojima se također mogu čitati tragovi koji upućuju na današnja hrvatska prezimena pa ćemo opet izdvojiti neka tipičnija: Barani (Baran, Baranić), Buliani (Buljan), Duklani (Dukljan), Khurele (Kurelec, Kurilić), Lubura (Luburić), Matani (Matanić), Šupani (Župan), Yani (Janić) i druga..
Kraj Mitanni
Sama povijest države Mitanni bila je nastojanje njenih vladara da se održe na prostoru gdje su se prelamali utjecaji velikih i moćnih susjeda. Kralj Bratarna je uspio pobijediti Hetite i sustavom vazala osigurati državu od njihovog napada. Kralj Šutarna osigurao je, nakon nekoliko bitaka, mir s Egiptom s kojim su uspostavljeni prijateljski odnosi.On šalje svoju kći Giluhepu u Egipat gdje ona postaje suprugom faraonu Amenofisu III. To se vrijeme smatra vrhuncem mitanske države, no Šutarna je doživio poraz od Asiraca koji preuzimaju istočne provincije. Nakon njegove smrti zemlja ulazi u građanski rat i nemire oko pitanja nasljednika što konačno postaje Dušrata. On uzaludno pokušava osigurati pomoć Egipta u ratu protiv Hetita i Asiraca koji konačno zauzimaju njegovu državu i prijestolnicu Wašugani. Dušratin sin, Šatiwaca postaje kralj ali kao hetitski vazal. Konačno u XIII stoljeću pr. Is. Asirci dokidaju i pripajaju si kraljevstvo Mitanni.
